WEB ŠPICA EX TV LICA – Aleksandar Sabo

Da je ovo kojim slučajem televizijska emisija i da je kojim slučajem on njen gost, svog sagovornika Aleksandra Saba bih najavila kao nekadašnjeg novinara iz Kikinde, koji je, zahvaljujući moćnoj Amorovoj streli, postao valjevski zet i ex TV lice našeg grada, ali pre svega naturalizovani Valjevac. Sa porodicom, trbuhom za kruhom, “prebegao” u Norvešku, u kojoj će, duboko verujem, kad-tad postati uspešan radijski voditelj i u kupaćim gaćicama u mikrofon pričati o “teškom” životu i “opadajućem” standardu Norvežana. Da ispoštujem “proceduru” serijala, pitala sam ga kako bi sam sebe najavio, a evo kako zvuči odgovor u Sabo stilu: “A, sadaaa, Aleksandaaar Saaabooooo! Čekaj, whodafuck is Aleksandar Sabo!?”

Valjevo

Rođen je 05. januara 1974. godine u Kikindi. Oženjen je valjevskom novinarkom Slavicom Sabo Tripković i kako kaže, hranitelj je gladnih usta Petre i Iszkre Szabo, kako im se, zbog imena prepisanih iz mađarskih pasoša, deca zovu u Norveškoj. U medijima se obreo krajem 1999. godine, tako što mu je “bilo muka od posla na topionici u kikidskoj Livnici”. Ekipa iz “Kikindskih”,  jednog od lokalnih nedeljnika, imala je tada dovoljno poverenja da ga, bez ikakvog prethodnog iskustva, “pusti da piskara za njih”. Iako je posao u novinama zamišljao isključivo kao pisanje društveno angažovanih kolumni, nije se pokolebao kada je shvatio da je pravljenje novina (onih dobrih) zapravo robovski posao. Posao u medijima, sa punim radnim vremenom, napustio je još 2004. godine, zadržavši dopisničku poziciju za jednu beogradsku televiziju, sa kojom je “raskrstio” posle dve-tri godine. Trenutno se bori za to da se u novoj sredini, u Oslu, u Norveškoj, porodično etablira i što je moguće više uključi u norveško društvo. Ambicije su mu, pre svega, u vezi sa tim ciljem, a čime će se u međuvremenu baviti je, prema njegovom mišljenju, sporedna stvar. Zemlja u koju su kao porodica došli, kako kaže, ima mnogo toga da pruži i veruje u to da će se pre ili kasnije pojaviti prava prilika.

Valjevo

– Da li Vam nedostaje TV novinarstvo i koliko se ono razlikuje od posla kojim se sada bavite?

Napustivši novinarstvo, nastavio sam da se bavim poslovima koji su zahtevali veštinu komunikacije, tako da mi je prethodno iskustvo veoma koristilo. Zapravo, čini mi se da novinarstvo nisam ni napuštao, izuzev što više nisam morao da se borim sa svim onim sa čime se moje bivše kolege svakodnevno susreću, sa nekompetentnim i prepotentnim sagovornicima, pre svega. Jedan od mnogih privremenih poslova, kakvih sam do sada imao gomilu, je i ovaj kojim se trenutno bavim, rad u opštinskoj kućnoj nezi. I tu mi ono što sam iz novinarstva pokupio, komunikacija i sposobnost da slušam i čujem, pomaže da posao obavljam kako treba, iako ponekad pola od onoga što korisnici pričaju – ne razumem. Takođe, kada ti je baratanje jezikom nekada bio poziv, novi jezik se brže i lakše usvaja. Da rezimiram, nedostaje mi novinarstvo, ali ne žalim za njim.

– Televizijsku karijeru „dugujete“ Televiziji Valjevo. Kako  biste opisali taj period dok ste bili deo redakcije TVA?

TV karijeru dugujem supruzi Slavici Sabo Tripković koja me je preporučila tadašnjem uredniku TV Valjevo Neši Andriću, dok brak dugujem novinarstu, jer sam Slavicu upoznao na seminaru za novinare. Sklopivši građanski brak 2003. godine, zahvalio sam se kolegama u Informativnom centru Kikinda, gde sam istovremeno radio u ”Kikindskim” i na Radiju Kikinda, na ponudi da zaposle Slavicu. Uzeo sam pola godine neplaćenog odsustva i posle dve-tri nedelje im se javio da se ne vraćam iz Valjeva. Na Televiziji Valjevo sam se, zahvaljujući sjajnoj ekipi, odmah uklopio u TV format i ambijent, a mislim da smo, uprkos opstrukcijama i podmetanjima od strane nekih ”kolega” iz dopisništva RTS-a, sa kojima smo delili zgradu i studio, pravili sasvim pristojan program. Posao u medijima je sjajan, pre svega, zbog slobode da čovek sam odlučuje kako će i na koji način nešto uraditi. Pod uslovom da uopšte zna šta treba da radi, naravno.

Valjevo

Kao član informativne redakcije TVA

– Da li su Vas ljudi prepoznavali na ulicama i javnim mestima i kakav je osećaj biti poznat?

Obrevši se u medijima, ni jednog trena nisam gajio iluziju da će moje delovanje bitno uticati na svet, niti da će se nešto epohalno promeniti nabolje. Bio sam zadovoljan znanjem da će neki moj tekst ili prilog, makar malo uzrujati nekoga, ko smatra da je nedodirljiv, ili da će nekom zloći, sigurnom u sebe i nesposobnost institucija, proraditi crv sumnje da možda i nije sve tako kako veruje da jeste i da će ga se neko, inspekcija, policija ili sud, na kraju i setiti. Eto, to mi je bilja vodilja, a ne želja da budem poznat i prepoznat. Mada, zahvaljujući mnogo poznatijoj i prepoznatljivijoj supruzi, imao sam povremeno i ja priliku da se očešem o slavu i glamur javnog života, uglavnom na šalteru pošte ili kasi prodavnice.

– Nezaboravan TV intervju imali ste sa…?

Velimir Ilić, predsednik Nove Srbije, gostovao je na našoj televiziji u sklopu predizborne kampanje za parlamentarne izbore 2004. godine. Kratko vreme pre toga, gostujući na nekoj novosadskoj televiziji, nogom je udario voditelja i izvređao ga. Pripremio sam se za taj razgovor, naoštrio i spremio tekst koji ću izgovoriti kad dođe do incidenta. Niisam nameravao da mu ostanem dužan ako napadne, a hteo sam da pokažem da i među novinarima ima nogatih. Međutim, uprepodobljeni ”Velja” samo se smeškao i odgovarao smerno kao jagnje šta god da sam ga pitao i kakvo god pitanje gledaoci da su mu postavili. U jednom trenutku gotovo da sam i zaboravio sa kim imam intervju, s obzirom na to da nije bio onaj kojeg i kakvog sam očekivao.

Valjevo

– Najteži TV sagovornik …?

Slobodana Gavrilovića, nekadašnjeg potpredsednika Demokratske stranke smatram svojim najtežim TV sagovornikom. Tokom iste izborne kampanje 2004. godine, u jeku najave zakona koji je kasnije izjednačio borce NOB-a i četnike, gostujući u našem studiju, Gavrilović je toliko toga i na takav način napričao da sam u jednom trenutku pomislio, čekaj, je li ovaj tip iz DS-a ili DSS-a (Dveri tada nisu još uvek bile u najavi)? On kao sagovornik i nije bio toliko težak, koliko ono što sam tokom tog intervjua shvatio, a to je da je DS odlaskom Zorana Đinđića postala jedna šizofrena ekipa nesposobna da isprati sopstveni program i održi obećanja data svojim glasačima. To balansiranje i koketiranje sa ”Dark side” im se, a na žalost i svima nama, obilo o glavu i širom otvorilo vrata ovome što danas imamo na vlasti i oko nje.

Valjevo

– Izveštavali ste sa mnogih događaja, podelite sa nama jednu anegdotu “iza kamere”?

Događanja na TV-u i oko Televizije Valjevo je bilo mnogo, pratili smo sva zbivanja u gradu, a i šire. Taj posao je bio idealna prilika za nekoga ko se upravo doselio da upozna grad i to na najbolji mogući način, upoznajući i ljude koji žive u njemu. Jednom prilikom smo se konsultovali sa ljudima iz Opštine u vezi sa snimanjem nekog događaja van grada. Zaključili su da nam treba oko 45 minuta do tamo i da ćemo sigurno zakasniti. Kada sam predložio da možemo preko Petog puka, pa na Šabački drum, a onda preko Divljeg Brda, te da ćemo stići na vreme, zinuli su i upitali samo “A, odakle ti sve to znaš, pa tek si stigao?!”. Danas sa ponosom mogu da kažem i verujem u to da Valjevo i okolinu poznajem mnogo bolje od većine rođenih Valjevaca.

– Lapsus koji pamtite ili lapsus koji se dugo prepričavao?

Sa rada na TV-u se zaista ne sećam ni jednog svog, pa ni tuđeg lapsusa. Mora da sam ih zakopao negde u podsvesti kako se ne bih dalje brukao. Ali, nikada neću zaboraviti budalaštinu koju smo objavili u novinama u Kikindi. Istraživala se ozbiljna tema, korupcija, nepotizam i samovlašće u najvećoj fabrici crepa u Evropi. Jedan od sagovornika od kog su stizale insajderske informacije imao je nadimak Jaje. Kolega koji je bio u kontaktu sa Jajetom, nije znao njegovo prezime, pa je u skicu teksta ubacivao nadimak umesto prezimena, planirajući da to kasnije, kad bude pregledao tekst i sazna prezime, izmeni. U petak su novine izašle, svi su bili ponosni na istraživački rad, a u sred teksta, u najvažnijem delu stajalo je: “…tvrdi naš pouzdani izvor – Mile Jaje”.

Valjevo

– Kakva je sadašnja medijska slika u Valjevu prema Vašem mišljnju i ima li Valjevo prave novinare, pezentere i voditelje?

Poslednje dve godine, otkako sam se odselio i Valjeva, ne pratim previše šta se dešava, kako u gradu, tako i u Srbiji. Umorio sam se od očekivanja da će ta zemlja ikada postati mesto dostojno života čoveka. Ono što od dolaska u Valjevo osećam je da je, kako medijima, tako i samom gradu, uvek nedostajalo nešto malo da bude kako može i treba. Mnoge kolege, ne sve svakako, sam doživljavao kao nekoga ko se ne snalazi baš najbolje u svojoj ulozi i ko se jednostavno zadovoljava time da ga zovu novinarom, ali ne i da to bude, sa svim onim što taj poziv znači i obavezuje. Možda na to kako sve vidim utiče i činjenica da dolazim iz sredine manje od Valjeva, ali sredine koja mnogo agilnije i energičnije utiče da dešavanja u društvenom, socijalnom, kulturnom, pa i političkom domenu. Na jednom seminaru u Beogradu predavač je bio američki novinar, koji nas je odveo na konferenciju za medije Marjana Rističevića, danas narodnog poslanika, a tada predsednika nekakve stranke, koju je neko drugi pokušavao da mu preotme. Pitao nas je koje je najvažnije pitanje koje bismo Rističeviću na “pressici” postavili. Mi, polaznici kursa, ubismo se lupetajući i smišljajući ”najpametnija” moguća pitanja. Njegovo jedino pitanje Rističeviću bilo bi: ”Koga bre zabole za tebe i zašto nam oduzimaš dragoceno vreme glupostima?”. E, to ni u najavi nisam čuo u stvarnosti, a plašim se ni da neću.

Valjevo

Sa kolegama iz Informativnog centra Kikinda

– U čemu je tajna dobrog novinara, prezentera i voditelja?

Dobar novinar ne treba da bude ni preterano pametan, niti mora da zna sve. Jedino mora da bude odgovoran prema onima koji ga čitaju ili gledaju i da ima na umu da je prava vest samo ono što neko želi da sakrije ili da se ne sazna. Sve ostalo treba da se stavi na strane za reklame, ili u blok reklama, ako je reč o televiziji, te da se posebno označi i naplati. Jedan stranački kolega me dvehiljadite pitao šta mislim o tome kako treba izveštavati o stranci čiji si član. Odgovorio sam mu da prema sopstvenoj stranci čovek mora biti još kritičniji i još nemilosrdniji nego prema drugima. Nije mu baš bilo najjasnije kada sam mu dodao da neko prvo mora biti čovek, pa novinar, a tek na kraju drug član. Ubrzo sam, kada se većina učlanjivala u tu stranku, ja iz nje otišao.

– Da li ste nekada ispaštali zbog novinarskog poziva?

Zbog novinarstva sam ispaštao samo vikendom, kad odem u grad i skapiram da je plata poslenika ”sedme sile” jedva dovoljna da pokrije troškove petka, a da za ostale petke i subote moram da žicam od drugara ili roditelja. Bilo je u nekoliko navrata pretnji i pritisaka, ali siledžije, kao i svi njima slični, uvek ustuknu kad naiđu na nekoga za koga pomisle da ih se ne plaši, ili im taj neko odgovori istom merom. Da je takvog stava i kolegijalne solidarnosti više i novinarima bi se, pre svega političari, obraćali pre svega političari, sa dužnim poštovanjem. Međutim, profesiju je zadesila sudbina društva, u kojem su solidarnost i sposobnost saosećanja potisnuti u zapećak.

Valjevo

Jedna od brojnih “norveških fotografija” sa ćerkama Iskrom i Petrom

– Televizija po Vašoj meri je…? 

Televizija mora da bude brza, kratka i jasna. Prošlo je vreme tupljenja, razglabanja i pukog popunjavanja vremena. Nisam siguran koliko je postojanje lokalnih televizija održivo, ali se uvek može razmišljati o regionalnom povezivanju, jer se samo na taj način može praviti dovoljno iole smislenog programa upotpunjenog sadržajem, a ne formom. Naravno, na prvom mestu je televizija otvorenih očiju, ušiju i usta sposobna da sama misli i govori, a ne samo da reprodukuje misli i želje moćnika.

– Da trenutno radite na televiziji, koju globalno poznatu ličnost biste intervjuisali i koje najvažnije pitanje biste joj postavili?

Sa ove distance, kako vremenske, tako i prostorne, imam taj luksuz da kažem da bi mi bilo svejedno koga intervjuišem i da bi mi prvo i najvažnije pitanje bilo “Koga bre zabole za tebe!?”. Inače, Nik Kejv je neko od koga bih rado čuo šta ima da kaže i saznao kao ostati 100% svoj.

– Da možete da birate kojim biste se poslom bavili?

Onog trena kad ovladam Norveškim, pojuriću posao na radiju koji je bio i ostao moja najveća profesionalna ljubav. To je najčarobniji mogući medij sa neslućenim mogućnostima, naročito danas i u budućnosti, imajući u vidu razvoj tehnologije. Na radiju možeš da radiš u kupaćim gaćicama, a da zvučiš ozbiljno, isto tako možeš i da se zezaš, a da iza mikrofona brišeš suze, na primer. Pritom, imaš sjajnu priliku da zabaviš ljude i naučiš ih nečemu. Priceless…

Valjevo

– Čime se bavite u slobodno vreme?

Kad dođem do slobodnog vremena, uglavnom idem u šoping. Kupujemo svašta, za decu, za nas, za prijatelje, jurimo rasprodaje nameštaja, hrane, CD-ova i vazni, otkrivamo blaga u “Fretexu”, magacinu “Vojske spasa” koja prodaje polovne stvari i kupujemo knjige poput “Gospodar prstenova”, “Hobit”, ili nešto od Ursule Le Guin na Norveškom, koje ćemo tek imati prilike da pročitamo. Kad stvarno imam vremena i snage, čitam ili slušam muziku. Toplo preporučujem novootkriveni bend Flat Worms.

– Malo ko zna da ste…?

Malo ko zna da sam i dalje u formi i da mogu da popijem dosta alkohola, a da ne napravim budalu od sebe. Uvreženo je mišljenje da je alkohol u severnoj Evropi skup i da stoga te zemlje pogoduju ljudima sa našeg podneblja u pokušaju da se odviknu od njegovog štetnog uticaja. Ali, nisam badava godinama vredno treniralo i odricao se da bi me danas malo neaktivnosti izbacilo iz forme. To jest, nisam ja Đoković pa da me upropasti malo zdravog života.

Valjevo

Naredne sedmice gost serijala Web špica ex Tv lica biće Časlav Tomić, nekadašnji novinar Televizije Cronic, prve lokalne televizije u gradu

M.P.M.

 

Facebook komentari

About REDAKCIJA VALJEVSKA POSLA

Početkom 2016. godine sa radom je počeo novi gradski portal na adresi www.valjevskaposla.info, koji je za vrlo kratko vreme, zbog svoje nepristrasnosti i objektivnosti, zabeležio izuzetnu posećenost i zadobio naklonost građana Valjeva. Cilj portala nije samo objavljivanje vesti, već i interakcija sa sugrađanima kroz različite sadržaje.

One comment

  1. Dobri Sale Sabo, sjajan covek. Puno srece njemu i Calu u toj Norveskoj, a za Petru i Iskru ne brinem. 😉