Sećanje jednog borca: Oslobođenje Valjeva 2. deo

U napad na Valjevo krenuli smo u prvi sumrak. Bai’ što se naše 3. ćete tiče, bez prethodnih uobičajenih i velikih procedura: izviđanje, dogovaranje, naređivanje i drugo. Kao da u Valjevu i nema jakih neprijateljskih snaga. Toga dana još prije podne pridružio se našoj četi jedan mladić koji je izbjegao iz Valjeva a do tada je radio u valjevskoj pivari. Poznavao je Valjevo i sve neprijateljske položaje i objekte i do najsitnijih detalja. Dobro nam je došao, naročito za početak i prve sate napada, jer nam se u toku noći priključilo još nekoliko njemu sličnih poznavalaca Valjeva i naših kasnijih hrabrih boraca. Bezočna propaganda i okrutni teror četnika i drugih nijesu uspjeli slomiti slobodarske tradicije i borbeni duh srpskog naroda, što se potvrđivalo i ovdje u prvim susretima sa ličkim proleterima.

 

Na našem pravcu napada nije bilo posebnih jačih spoljnih utvrđenja i prepreka, a neprijatelje koji su nam na prilazu gradu pružili otpor – Ijotićevci, nedićevci, neka »poljska straža« i drugi – brzo smo protjerali i upali u sam grad. Otpočela je bliska noćna borba kroz ulice upravne i poprečne, široke i uske, kroz kapije i dvorišta i između kuća, među kojima je bilo malih prizemljuša i straćara do onih višespratnica i od kamena zidanih. Odasvud su sjevali pucnji i rafali, a često praštale i ručne bombe. Neprijatelj ispred naše čete bio je daleko brojniji od nas, ali očito demoralisan bez odlučnosti i samopouzdanja. Gledao je više kako će i gdje uzmaći i uhvatiti neki naredni položaj nego da se na dostignutom što duže zadrži. Tako smo mi, ne baš brzo, ali ravnomjerno i gotovo bez gubitaka napredovali ka samom centru grada. Bilo je očito da je borbeni moral neprijatelja bio ništavan. Ispred nas su bili Ijotićevci u njemačkim ili sličnim uniformama, nešto četnika, nedićevci, »poljska straža« i žandari i policajci u nekim crnim uniformama i u uniformama bivše jugoslovenske vojske i žandarmerije. Nijemci su bili samo u nekim većim zgradama severnije od centra, u bunkerima pored mostova na Kolubari, a najviše u kasarni koja je bila sasvim izdvojena i izolovana u sjevernom predgrađu. Sa Nijemcima smo se direktno sukobili tek u svanuće, ali smo do tada veći dio grada bili zauzeli.

Negde oko pola noći došli smo do jedne velike zgrade sa visokom ogradom i gvozdenom kapijom. Valjevci, vodiči i novopridošli boric rekli su nam da je to zatvor i da u njemu ima više stotina ljudi, patriota i rodoljuba. Stražari zatvora (žandari i »poljska straža«) pobjegli su ispred nas. Neki su ipak ostali sa ključevima. Naredili smo da se otključaju i otvore vrata na zgradi i kapija. Prizor koji sara tada vidio ne mogu da zaboravim: ljudi su jurnuli na kapiju punom snagom i u tako zbijenoj gomili da su se zaglavili. Oni otpozadi su gurali, a ovi naprijed nisu mogli da se iščupaju prema ulici, pa su se gušali, psovali i zapomagali. Uzalud su bila naša upozorenja da su svi oslobođeni, da ne pritiskaju silom. Govorili smo im glasno da smo partizani i da sada oslobađamo ne samo njih iz zatvora nego i cijelo Valjevo i da nemaju potrebe za žurbom, ali su oni u većini gledali da se što prije uhvate mraka i šmugnu. Valjda su se u svom beznađu do tada već i sa životom bili oprostili, pa su ovo doživeli kao iznenadni i jedini zračak nade. Na jedrite jade gomila se nekako počela kroz kapiju provlačiti i kretati. Bilo je među njima i nekoliko onih pribranijih koji su odmah tražili da nam se priključe i pitali kome treba da se jave i onih koji su nam davali do znanja da će brzo skoknuti negdje do prijatelja i poznanika da prenesu poruke da su živi i da će se potom odmah vratiti u naše redove. Održali su obećanje.

Drugi prizor smo doživjeli negdje pred zoru. Za jednu veliku zgradu koja nam je već bila ostala iza leđa rekli su nam da je privremena bolnica i da su u njoj smešteni četnički i nemački ranjenici. Vratili smo se sa jednim vodom da i to raščistimo. U zgradi je bilo oko dve stotine »ranjenih« četnika i svega pet-šest Nemaca. Četnika je bilo stvarno ranjenih oko jedne polovine, a druga polovina su bili simulanti koji su procenili da će ovde i na ovaj način najlakše glave spasiti. Sami sebi su stavljali razne proteze, udlage od daščica i slično i to čvrsto zavojima umotavali na zdrave ruke i noge imitirajući time ranjenike. Imali su i nešto oružja, i to su velikodušno i predusretljivo nudili i sami na gomilu slagali. Po prostorijama je bilo mnogo ošišane kose i brada, jer su se u toku noći uzajamno i brzo šišali i brijali – skidali svoja obeležija. Uzeli smo im oružje i rekli onima što su zdravi da mogu po volji kući ili u partizane, a ranjenima da čekaju dalju lekarsku pomoć, koju će dobiti pošto se borba u Valjevu završi. Brzo su potom odavde nestajali, čak i oni teže ranjeni, a o zdravima da i ne govorim. Naš zadatak nije bio da ispitujemo njihove krivice, jer će to učiniti drugi i za to nadležni organi po oslobođenju grada.

U toku narednog dana vodili smo teže i upornije borbe uglavnom sa Nemcima. Uspeli smo ih isterati sve iz grada, ali kasarnu u sjevernom predgrađu Valjeva nismo mogli zauzeti. Narednog dana uveče Nemcima je od Lajkovca pristigla u pomoć jedna tenkovska kolona, pa su se pod njenom zaštitom svi povukli u pravcu Beograda. Valjevo je tada bilo sasvim slobodno. Ostali smo nekoliko dana u gradu. Nikada do tada nismo doživljavali veću pažnju i gostoprimstvo od onoga koje su nam pružali građani Valjeva i okolnih sela.

Naša četa, kao i mnoge druge, popunila se novim hrabrim borcima i divnim drugovima u tolikom broju da smo je kasnije sa podjednakim razlogom mogli nazivati valjevskom kao i ličkom četom. Borili smo se dalje zajedno i kroz borbu iskovali neprolazno drugarstvo i prijateljstvo.

Valjevo, Valjevo vesti, vesti

Izvor: “DRUGA LIČKA PROLETERSKA BRIGADA – SJEĆANJA BORACA”

Valjevo, Valjevo vesti, vesti

About REDAKCIJA VALJEVSKA POSLA

Početkom 2016. godine sa radom je počeo novi gradski portal na adresi www.valjevskaposla.info, koji je za vrlo kratko vreme, zbog svoje nepristrasnosti i objektivnosti, zabeležio izuzetnu posećenost i zadobio naklonost građana Valjeva. Cilj portala nije samo objavljivanje vesti, već i interakcija sa sugrađanima kroz različite sadržaje.