WEB ŠPICA EX TV LICA – Aleksandar Ranković

Da je ovo kojim slučajem televizijska emisija i da je kojim slučajem upravo Aleksandar Ranković njen voditelj, sebe bi najavio kao kontroverznog novinara koji poslednjih meseci, i kao politički eksponent vladajuće stranke, na šarmantno ležeran način uzburkava duhove u valjevskoj čaršiji. Kaže da to čini samo onda kada je ubeđen da je apsolutno u pravu. Čini nam se da će tako biti i ovoga puta?! 

Valjevo

U martu će napuniti 47 godina. U braku proveo tri i po godine što je isti vremenski period u kojem već živi i radi kao razveden čovek. U novinarskoj branši je od jeseni 1998. godine, kada počinje da radi u prvoj lokalnoj TV stanici “Cronic” kao reporter i voditelj informativne emisije u udarnom terminu. Nakon novinarskog i televizijskog debija na TV Cronic, krajem 1999. godine prelazi u RTS-ovo dopisništvo na Pećini gde je praktično i savladao zanat kod mentora Slobodana Rakovića. Petooktobarske promene 2000. godine zatiču ga kao novinara-saradnika u RTS-om studiju, ali i člana redakcije tada pilot projekta Televizije Valjevo, koja je faktički na Pećini i startovala sa eksperimentalnim celodnevnim programom. Posle kratke epizode na TV Marš, sredinom 2002. godine, zajedno sa Slobodanom Rakovićem, Zoranom Mujbegovićem i Milovanom Matićem pokrećem list “Reč nedelje”, koji se gasi par meseci nakon ubistva premijera Zorana Đinđića. Tokom 2005. godine počinje da piše u “Napredu”, baš u vreme, kako sam kaže, “čuvenog nesporazuma” između gl.i odg.urednika Jovana Bugarskog i novinara ondašnje redakcije valjevskog časopisa. Po okončanju šestomesečnog štrajka, nakon smenjivanja kolege Bugarskog prelazi u TVA gde se, prema njegovim rečima, tokom naredne četiri godine potpuno afirmiše kao novinar sa specifičnim stilom izveštavanja. Kako navodi, u tom periodu je sa lakoćom iritirao nosioce vlasti u Valjevu, naročito kadrove DS kako zbog osobenog vođenja autorske političke emisije “Puls”, tako zbog izveštaja koje je, bar kada su stranačke ispostave u pitanju, najčešće “bojio” ličnim komentarima o ključnim akterima lokalne vlasti. Od 2008. do 2012. bio je stalni dopisnik B92 iz Kolubarskog okruga. Član je UNS-a od marta 2009. godine. Za sebe kaže da je, kada se sve stavi na papir, verovatno neprikosnoveni rekorder po broju promenjenih redakcija u poslenjih 15 godina. Imajući u vidu da je punih šest meseci vodio autorsku emisiju i na Radiju 014, smatra da je sa angažmanom u čak 9 redakcija apsolutno bez premca u gradu na Kolubari, tim pre što se okušao u gotovo svim formama novinarstva – TV, radio i štampani mediji. Na to sve dodaje, jako svežu i najvažniju činjenicu da je lično on pokrenuo portal Va1.info, sastavio redakciju, pisao autorske tekstove i organizovao posao. Mijo Stojanović je, kako kaže, bio samo glavni i odgovorni urednik. Izvršni direktor, bolje reći “duhovni otac portala” bio je on. Ukoliko se i to uračuna u onaj bilans, govorimo o 10 različitih redakcija u kojima je ostavio novinarskog traga. 

Danas radi kao novinar u Medija centru “Železnica Srbije”, zadužen za praćenje svih dešavanja na barskom koloseku, na skoro 300 km dugačkoj pružnoj deonici od Resnika do Vrbnice.  Bio bi lično jako zadovoljan ako bi penziju dočekao baš u sadašnjem kolektivu, jer je to, kako sam kaže, iskreno njegova najveća ambicija. 

Valjevo

(Prilikom posete ministarke Zorane Mihajlović)

– Da li Vam nedostaje TV novinarstvo i koliko se ono razlikuje od posla kojim se sada bavite?

Ne nedostaje mi ni najmanje. Omatorio sam za takav tempo rada u kojem sam između 30. i 40. godine života istrošio poprilično energije i živaca. Redakcijsko novinarstvo u elektronskim medijima je lep i dinamičan posao sa standardno ponižavajućom apanažom. Zato iz tog posla i treba pobeći na vreme ukoliko se ukaže bilo kakva šansa, jer osedeti na takvom mestu izuzetno je frustrirajuće. Materijalna sigurnost praktično ne postoji, egzistencija je mračna, u najboljem slučaju maglovita. Radni status (socijalno i zdravstveno osiguranje) na duže staze obezbede samo retki srećnici. Planirati porodicu i potomstvo velika je hrabrost ukoliko vam je novinarski dinar jedino realno obeštećenje na koje možete računati za sav uloženi trud.

Valjevo

– Televizijsku karijeru „dugujete“ Televioziji Cronic, kasnije TVA. Kako biste opisali taj period?

Tada sam bio mlad čovek. Iskreno, nemam romantična sećanja na svoje prve korake u ovom poslu. Iz ove perspektive to vreme posmatram kao nužno zlo koje sam morao doživeti i proživeti kako bih stekao neophodno znanje (u zanatskom smislu) za ovaj zaista specifičan zanat. Vrlo brzo je otpočela NATO agresija na našu zemlju, pa sam takoreći još “zelen” i “nepečen” upao u izveštačko-uređivačku “vatru”, koja je podrazumevala i najperfidnije vidove spinovanja od strane svetskih, pa ako hoćete i naših državnih medija. To  je na edukativnom planu bila jako poučna škola za mene.

Valjevo

(Sa Dušanom Mihajlovićem na “Povlen reli karavanu”)

-Da li su Vas ljudi prepoznavali na javnim mestima dok ste radili na televiziji i kakav je osećaj „biti poznat“?

Moja situacija je malo specifična u tom pogledu. Budući da potičem iz viđenije gradske porodice što u maloj sredini predstavlja prilično značajan kapital za “prolaz” u određene društvene krugove bez velikog truda, sa osećajem “poznat” na lokalnom nivou živeo sam i snalazio se solidno još kao klinac. Sva ta nazovi “slava” koja je kasnije stigla kao plod mog ličnog angažmana u medijima na mene nije ostavila ama baš nikakav utisak. Uostalom, nikada i nisam imao želju da se svidim svim ljudima, a kamoli širokim narodnim masama! Imam utisak da sam godinama unazad što svesno što nesvesno, iako u najboljoj nameri, činio sve kako bi me zavidni i sujetni ljudi uzeli na zub. Imati svoje mišljenje, jasno ga i bez uvijanja izgovoriti u svakom trenutku uprkos mogućim konsekvencama – vrlo je retka privilegija u valjevskoj sredini. Ja sam kroz život, hvala Bogu, imao sreće da nisam morao nikome da se dodvoravam krčeći put put ka svom mestu pod Suncem. To se ovde teško prašta, naročito u novinarskoj branši.

Valjevo

(Deo redakcije lista “Reč nedelje”)

-Nezaboravan intervju imali ste sa…?

Sa pokojnim dr Vladanom Batićem, nekadašnjim ministrom pravde u Vladi RS (2001 – 2004). Bio je gost u mojoj političkoj emisiji “Puls” koja je realizovana početkom januara 2007. godine pred parlamentarne izbore u Srbiji. Briljantan intelektualac, koji je baš negde u to vreme vojevao svoju ključnu životnu bitku boreći se sa karcinomom glasnih žica na mene je ostavio najupečatljiviji utisak od svih dotadašnjih gostiju. Sećam se da smo u tih sat vremena koliko je trajao TV intervju otvorili nekoliko važnih tema koje su, takoreći, obeležili njegovu advokatsko-političku karijeru. Od pravnih saveta koje je davao Biljani Plavšić i Momčilu Perišiću, optuženima za ratne zločine pred Haškim tribunalom, pa preko njegovog pasioniranog sakupljanja dokaza protiv albanskih zločinaca Haradinaja, Čekua i Tačija, sve do čuvenog slučaja “Topčider, u kojem se pojavljuje u ulozi punomoćnika porodica ubijenih vojnika. Naravno da nismo propustili da se osvrnemo i na njegovo hapšenje od strane Koštuničine vlade (septembra 2005.) zbog sumnje da je za svog mandata ministra pravde (navodno) zloupotrebio službeni položaj.

Valjevo

(Sa Borisom Bizetićem)

-Najteži sagovornik…?

Bez ikakve konkurencije crnogorski glumac Milutin Mima Karadžić, sa kojim sam radio intervju u junu 2000. godine. Došao je te večeri kao veliki prijatelj pokojnog Bobana Marića, osnivača turističke agencije “Big Enex” na zvanično otvaranje njegovog odmarališta u Petrovcu. Pošto se pre tog razgovora na svečanom koktelu dobro jelo i pilo, sećam se da smo intervju snimali na terasi hotela po izuzetno sparnom vremenu. On je iskapio bukvalno litar viskija na moje oči, ja bar pet možda i šest flašica piva. Bilo je to navlačenje kao “pijan s’ gaćama”. Agonija je trajala oko 40 minuta. Vrteli smo se stalno u krug. Sve u svemu, niti je on odgovorio konkretno na bilo koje pitanje, niti sam ja, takođe omamljen od alkohola, uopšte insistirao na nekakvoj formi razgovora. Imajući u vidu da sam tada još bio poprilično “zelen” u poslu, čak sam i jeftino prošao.

Valjevo

(U studiju TVA sa Ivicom Dačićem)

-Izveštavali ste sa mnogih događaja, koji od njih ćete zauvek pamtiti i prepričavati?

Snimanje “Povlen reli karavana” u septembru 2008. godine na tropskim vrućinama. Tada sam prvi i poslednji put u životu leteo paraglajderom. Istina, let je trajao tek nešto više od dva minuta, jer smo se na Ravnoj Gori spuštali niz blagu padinu isključivo zbog neophodnih kadrova za autorsku reportažu. Kažem, spuštali jer nisam naravno uzleteo sam. Bio sam faktički prihevtan na istom padobranu uz obučenog instruktora. Sve je to, naravno, velemajstorski snimio kolega Igor Tošić, a sliku i ton gotovo futuristički skockao neprevaziđeni Nenad Savić, kreativni čarobnjak televizijske montaže.

-Podelite sa nama jednu anegdotu sa snimanja?

Bilo ih je mnogo. Imao sam zaista veliku sreću da tokom TV karijere uglavnom sarađujem sa izrazitim individualcima. Nije bilo ni tunjavih, još manje dosadnih kolega. Kada je posao dinamičan, a ovaj, bez dileme, to jeste – najvažnije je da postoji dobra “hemija” na relaciji novinar – snimatelj. Sa bivšim snimateljima nekadašnje TVA (2006 – 2010) vazda je bilo interesantno na terenu. To će mi dok sam živ ostati baš baš lepa uspomena.

-Lapsus koji pamtite ili lapsus koji se dugo prepričavao?

Bilo ih je svakako mada ni jednog kardinalnog ne mogu da se setim. Možda bih pre izdvojio momenat kada sam u jednoj TV emisiji nakon lokalnih izbora u maju 2008. godine nesmotreno izgovorio da je politička scena u Valjevu konačno “ukrupnjena”?! A, baš u tom skupštinskom sazivu je čak 13 političkih opcija, kroz raznorazne predizborne koalicije, izborilo parlamentarni status. Shvatio sam da sam se pogrešno izrazio tek sutradan kada sam gledao reprizu emisije. Interesantno je da baš niko od kolega to nije primetio niti mi je bilo ko od gledalaca to kasnije zamerio.

Valjevo

-Kakva je sadašnja medijska slika u Valjevu prema Vašem mišljenju…?

O tome sam već govorio na VI sednici gradskog parlamenta 30. septembra prošle godine. Ne bih da se ponavljam i ponovo dižem prašinu oko iste stvari. Mišljenje od tada svakako nisam promenio, a po svemu sudeći neću ga ni u doglednoj budućnosti značajnije menjati. Na moju veliku žalost…

-Ima li Valjevo prave novinare, pezentere i voditelje?

Imamo prilično dobre novinare. To je mahom stara garda koja je, koliko vidim, aktivna i sada. Izuzetno poštujem literarnu kreativnost Branka Vićentijevića i Dragana Todorovića. Ne znam da li Buda Novović još uvek piše, ali znam da je to radio maestralno dok je bio aktivan.  Jako mi se sviđa autorski pečat Dragana Ilića, Mije Stojkanovića takođe. Ipak, bio bih krajnje nekorektan kada ne bih spomenuo Dariju Ranković. Bez obzira na sve naše lične “nesporazume” u bliskoj prošlosti, vrlo verovatno čak i u dalekoj budućnosti, ona je zaista vrhunski profesionalac. Ima “žicu” za ovaj posao i to joj niko ne može osporiti. Sa prezenterima slabo stojimo i to je tako već prilično dugo vremena. Sreća je da imamo kolegu Milana Milinovića koji je autentična multimedijalna ličnost. On za sada vešto rešava taj problem, pošto u svom prepoznatljivom maniru uspeva da nadomesti čak i očigledan manjak kvalitetnih prezentera. Ja lično sve dugujem velikom Slobodanu Rakoviću, koji me je naučio zanatu!

-U čemu je tajna dobrog novinara, prezentera i voditelja?

Novinar mora da ima “žicu”, to je urođeni dar. Ili ga imaš ili ga nemaš. Formalno obrazovanje u ovom poslu ne znači gotovo ništa ukoliko žurnalistiku na FPN završi ambiciozni mediokritet bez literarne kreativnosti. Taj može, u najboljem slučaju, dobaciti do osrednjeg izveštača sa pres konferencija stranačkih ispostava u unutrašnjosti. Kolumnista mora da se rodi. Njih u čitavoj novinarskoj branši ima jedva 10 %. U Valjevu je isti odnos. Nije to figurativna ilustracija o konstelaciji snaga na relaciji izveštači-kolumnisti, već surova realnost u medijskoj sferi gde se tačno zna ko je zaista novinar, a ko je samo držač mikrofona ili diktafona sa konačnim ishodom zvanim “of, izjava, of”. To može ama baš svako, ukoliko više ne želi da radi u nekoj trafici na periferiji grada, a usput je  elementarno pismen!

Valjevo

(Ekipa TVA kao učesnik Letnje basket lige)

-Šta mislite o tezi da dobar novinar na prvom mestu mora biti dobar čovek?

Mislim da to nije tačno! Ima i genijalnih novinara i vanserijskih pisaca među namćorima koji su možda loši roditelji, supružnici, notorni alkoholičari i u svakom pogledu loši ljudi. Biti dobar čovek je poželjan kvalitet, ali ne nužno i uslov da neko bude dobar u ovom poslu. Tu je daleko najvažnija imaginacija. Ukoliko je ne poseduješ, možeš biti i najbolji čovek na svetu. Svejedno, opet ćeš biti loš novinar.

-Da li ste nekada ispaštali zbog novinarskog poziva?

Jesam. Ali, egzistencija mi nikada nije bila ugrožena što je najvažnije. Čak i kada sam ostao bez posla i kao nezaposleno lice živeo skoro pune četiri godine. Od februara 2010. do januara 2014. godine nisam primio ni jednu jedinu platu. Od juna 2013. godine do decembra iste godine nisam imao čak ni overenu zdravstvenu knjižicu. To je, valjda, bila cena koju sam morao da platim za svoje atipično izveštavanje sa političkih skupova Demokratske stranke na lokalu. Meni se verovatno može osporiti puno toga u novinarstvu, ali ne i činjenica da sam uvek bio apsolutno nezavistan i uvek potpuno svoj. Nikada ni od koga nisam zazirao, a o eventualnom gubitku posla nisam ni razmišljao. Jedan sam od retkih u ovoj branši koji je takav luksuz sebi mogao da priušti i ja sam, verujte, u svom tom “luksuzu” baš nekako znao da uživam i neretko se “iživim” na konkretne nosioce vlasti u lokalnoj samoupravi. Moji autorski “ofovi” iz tog perioda bili su lišeni svake autocenzure što je, uostalom, lako proveriti i dan danas ukoliko pogledate bilo koji izveštaj na “Youtube” sajtu. Dovoljno je samo ukucati moje ime i sve će vam biti kristalno jasno.

Valjevo

(Sa novinarkom Tatjanom Soldatović – Manojlović na reviji frizura salona “Trend”, 16. decembar 2000. Hotel “Grand”)

-Televizija po Vašoj meri je…?

Televizija po mojoj meri je N1, zbog uravnoteženosti u izveštavanju, kudikamo prihvatljivijem spinovanju koje se može tolerisati, pa čak i “progutati” bez ozbiljnijih posledica na mentalnom planu, zbog odličnih novinara sa prostora Ex Jugoslavije, koje je nekad okrepljujuće samo čuti, makar i ne videti.

-Da trenutno radite na televiziji, koju globalno poznatu ličnost biste intervjuisali i koje pitanje biste joj postavili?

Henrija Kisindžera, nekadašnjeg državnog sekretara SAD i dobitnika Nobelove nagrade za mir. Budući da danas ovaj čovek ima 94 godine, bilo bi neprocenjivo blago lično od njega čuti zašto je najpre bio veliki protivnik sporazuma u Rambujeu 1999. godine, a odmah zatim i iskreni pobornik vazdušnih napada NATO snaga na Srbiju. Pitao bih ga kako je pripremao američkog predsednika Ričarda Niksona za susret sa Josipom Brozom Titom, koji se dogodio baš 1970. godine kada sam se i ja rodio. Bilo bi lepo nešto saznati i o njegovoj ulozi u Vijetnamskom ratu, pregovorima koje je vodio između Izraela i Sirije tamo neke 1973. ili 1974. godine i naročito njegovim impresijama o novoizabranom predsedniku SAD, Donaldu Trampu nakon sastanka “oči u oči” pre par meseci.

Valjevo

-Da možete da birate kojim biste se poslom bavili? 

Advokaturom. Nakon završene gimnazije i odsluženog vojnog roka počeo sam da studiram prava, ali ih na veliku žalost mojih roditelja nisam završio. Otac je smatrao da mi to najviše leži jer sam, kako on kaže, prilično elokventan tip koji se odlično snalazi u verbalnim duelima, što i nije daleko od istine. U svakom slučaju, reč je o konkretnom zanatu, kudikamo plaćenijem i pouzdanijem od novinarstva.

-Čime se bavite u slobodno vreme ?

Idem na pilates, čitam knjige, pažljivo pratim vesti na portalima, slušam dobru muziku, šetam, često putujem, rekreativno se bavim sportom i tako…

-Malo ko zna da ste…?

Hipersenzitivni emotivac i beznadežno plahovit čovek. Pravdoljubiv na prvom mestu. Nažalost i osvetoljubiv. Srećom, to je ipak na drugom mestu.

Valjevo

Naredni sagovornik našeg serijala Web špica ex TV lica sledeće sedmice biće Ivana Petronijević, nekadašnja novinarka Televizije Valjevo, sada urednik političke redakcije novinske agencije TANJUG.

 

Facebook komentari

About REDAKCIJA VALJEVSKA POSLA

Početkom 2016. godine sa radom je počeo novi gradski portal na adresi www.valjevskaposla.info, koji je za vrlo kratko vreme, zbog svoje nepristrasnosti i objektivnosti, zabeležio izuzetnu posećenost i zadobio naklonost građana Valjeva. Cilj portala nije samo objavljivanje vesti, već i interakcija sa sugrađanima kroz različite sadržaje.