Episkop šabačko-valjevski dr Simeon Stanković (1886-1960)

„Kao Vaš, promislom Božjim određeni arhipastir, apelujem na sve Vas kao na svoju duhovnu pastvu i molim Vas da uvek, u svakoj prilici, vidno iskazujete svoju ljubav i odanost prema našoj Svetoj Pravoslavnoj Crkvi koja, možemo slobodno reći, jedina u punoj i idealnoj čistoti čuva i propoveda božansku i za sve ljude spasonosnu nauku Hrista Spasitelja. Ugledajte se na mnoge svetle i pohvalne primere slavnih predaka, koji su život davali za Pravoslavlje i Srpstvo…“

Upravo ove, ali i još mnogo mudrih i bogonadahnutih reči, izgovorio je Episkop dr Simeon (Stanković) prilikom ustoličenja u tron Eparhije šabačko – valjevske. Zbilo se to na praznik Svetog kralja Vladislava, 7. oktobra leta Gospodnjeg 1934., u Sabornoj Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Šapcu. I upravo na praznik vladara iz svetorodne nemanjićke loze, ktitora po lepoti čuvene Mileševe, otpočela je pastirska služba vrsnog duhovnika, naučnika, molitvenika, propovednika i stradalnika za veru Hristovu i srpski narod, od čije se zemaljske končine navršilo 60 godina. O Vladiki Simeonu se danas malo zna. Usled raznih okolnosti malo toga je o njegovom plodonosnom pastirskom putu i sačuvano. Ako ništa, ono bar jubilej je tu da nas opomene da i to malo ne predamo zaboravu. Rođen je 17. oktobra 1886. u selu Ležimir kod Sremske Mitrovice. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, gimnaziju od I do IV razreda u Sremskoj Mitrovici, a gimnaziju od V do VIII razreda sa maturom u Sremskim Karlovcima. Pravoslavni bogoslovski fakultet sa zvanjem doktora završio je 1914. u Černovicama (tada Rumunija, danas Ukrajina), a nešto kasnije i Filosofski fakultet u Beču i Zagrebu. Bio je nastavnik u gimnaziji u Sremskoj Mitrovici, Drugoj muškoj gimnaziji u Beogradu i Karlovačkoj bogosloviji, a od 1922. do 1932. godine profesor Hrišćanske etike na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu.

U dvoru u Šapcu razgovor Jadranke Janković i Oca Mirka Vilotića o Episkopu šabačko – valjevskom dr Simeunu Stankoviću

Monaški put ovaj sjajni teolog započeo je na praznik Svete Petke, 27. oktobra 1919., primivši postrig u fruškogorskoj svetinji Mala Remeta od igumana Kornelija (Zubovića). Te godine, 9. novembra, rukopoložen je u čin jerođakona u Sabornoj crkvi u Beogradu. Godinu kasnije u toj prestoničkoj svetinji, na praznik Cveti, postaje jeromonah , a na Duhove biva odlikovan crvenim pojasom. Godine 1928. Sveti Arhijerejski Sabor SPC proizvodi ga u čin arhimandrita. Ukazom Kralja Aleksandra Karađorđevića, pre stupanja u arhijerejsku službu, odlikovan je Ordenom Svetog Save III i IV stepena, a godine 1932., kao Episkop zahumsko – hercegovački, i Ordenom Svetog Save I stepena sa lentom. Na katedri Hrišćanske etike na PBF – u Beogradu, 1931. godine zatiče ga izbor za Episkopa zahumsko – hercegovačkog sa sedištem u Mostaru. Hirotonisao ga je u Sabornoj crkvi u Beogradu 31. januara 1932. Patrijarh srpski Varnava, dok ga je u tron Eparhije zahumsko – hercegovačke uveo na Sretenje, 15. februara 1932., Episkop niški Dositej. Iako je eparhijom u „Vojvodini Svetog Save“ upravljao svega dve godine, Episkop Simeon ostvario je zapažene rezultate u svom pastirskom radu. Osnovao je nova namesništva, činio redovne kanonske posete i poučavao sveštenstvo i narod. Naročitu pažnju posvećivao je verskoj nastavi, te je redovno obilazio škole i prisustvovao ispitima . U Mostaru je obeležio i dva velika jubileja – stogodišnjicu obnovljenja Stare crkve i šezdesetogodišnjicu osvećenja Saborne crkve. Septembra 1933., dočekao je u Mostaru Patrijarha Varnavu u pratnji Episkopa ohridskog Nikolaja, bačkog Irineja i moravičkog Antonija. Na redovnom zasedanju Svetog Arhijerejskog sabora, 19. juna 1934., izabran je za episkopa Šabačko – valjevske eparhije, upražnjene upokojenjem dotadašnjeg Episkopa Mihaila (Uroševića). U tron, zavičaju mu blizu, grada na Savi, gde će ostati do kraja svog zemnog veka, uveo ga je Episkop timočki Emilijan.

Događaj po kome je ime Episkopa Simeona prepoznatljivo i koji ga čini nalik ranohrišćanskim mučenicima jeste „Krvava litija“, koja se odigrala 19. jula 1937. godine u Beogradu. Naime, u pokušaju da oslabi uticaj Hrvatske seljačke stranke i sredi odnose sa Rimokatoličkom Crkvom, Vlada Kraljevine Jugoslavije 1935. godine u Rimu potpisuje Konkordat – sporazum sa Svetom stolicom, kojim se Rimokatoličkoj Crkvi daje visok stepen ovlašćenja u oblasti obrazovnih, humanitarnih i kulturnih aktivnosti. Konkordat je čekao na ratifikaciju u Narodnoj skupštini skoro dve godine, budući da je predsednik Vlade Milan Stojadinović želeo da postigne sporazum i sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. To se, međutim, nije dogodilo jer je SPC, na čelu sa Patrijarhom Varnavom, u ovom dokumentu prepoznala potencijalno ugrožavanje svojih vernika. „Igrom slučaja“ kako se kriza u društvu povodom Konkordata produbljivala, zdravstveno stanje Patrijarha Varnave se pogoršava. Istog dana, 19. jula 1937., kada je u Narodnoj skupštini trebalo da se raspravlja o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje srpskog prvojerarha. Molepstvije u Sabornoj crkvi su služili Episkop šabačko – valjevski dr Simeon i vikarni Episkopi Sava, Platon i Vikentije. Uprava Grada Beograda naredila je da se najavljena litija ne održi, što je izazvalo gnev mnoštva naroda. Litija je krenula ka Knez Mihailovoj ulici i kod zgrade Narodne banke žandarmerija im je preprečila put. Dolazi do sukoba i vrlo brutalne intervencije u kojoj Vladika Simeon dobija udarce po glavi i grudima. Kako piše blaženopočivši Episkop šumadijski Sava, „pao je obliven krvlju na kaldrmu, dobivši ozledu oka. Episkopska mitra udarcem gumene palice je ulubljena, a krst koji je držao u ruci je iskrivljen. Stanje Vladike Simeona je bilo rđavo i odmah je prenesen u Patrijaršiju, a zatim u Sanatorijum „Živković“. Kakve su prirode bile povrede Vladike Simeona najbolje se vidi iz lekarskih biltena…“ Žandarmi su tukli i ostale episkope, sveštenike i narod. Nakon „Krvave litije“, koja je dovela do odustajanja od Konkordata, Vladika Simeon naći će se pred novim iskušenjima, koja za sobom nosi Drugi svetski rat, a potom dolazak komunista na vlast. Prema rečima protojereja – stavrofora Mirka Vilotića, arhijerejskog zamenika Episkopa šabačkog G. Lavrentija, u Šabačko – valjevsku eparhiju su u vreme rata kao izbeglice iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine došli 65 sveštenika, nekoliko monaha, profesora bogoslovije, veroučitelja, 7 bogoslova, nekoliko svešteničkih udovica i siročadi i mnogo naroda. Vladika Simeon se, naglašava otac Mirko Vilotić, trudio da svima pomogne. Da bi sve sveštenike zbrinuo, veće parohije je delio na manje i tako stvarao nove na koje je postavljao izbegle sveštenike, zapošljavao ih kao veroučitelje ili u bolnice, a siročad je sklanjao kod vernika ili u domove. Posebno je vodio računa da se tokom rata Liturgija služi redovno koliko su gradske vlasti dozvoljavale. Nažalost, tokom rata, ovaj trudoljubivi poslenik njive Gospodnje suočio se i sa stradanjem mnogih sveštenika, monaha i veroučitelja, kao i sa okupiranjem Vladičanskog dvora, zbog čega se preselio u pomoćnu kuću. Iako ponovo žrtva ljudske surovosti, Vladika Simeon uspeva da sačuva jevanđeoski mir i ljubav u svom srcu i u novim društvenim okolnostima, koje nameće ateistička vlast, Stara se o obrazovanju sveštenika i njihovom osposobljavanju za misionarski rad. Napisao je brojna dela, među kojima je i naučni rad o Josipu Juraju Štrosmajeru koji do danas nije objavljen. Godine 1948., po blagoslovu Episkopa Simeona, u manastir Ćelije dolazi istaknuti teolog, pisac i propovednik arhimandrit dr Justin Popović, potonji svetitelj Srpske Crkve. Primanjem u eparhiju čoveka koji je od ondašnjih vlasti proglašen državnim neprijateljem, Vladika Simeon ponovo pokazuje izuzetnu hrabrost i spremnost da za Hrista Gospoda dela, ne mareći za reakcije ovosvetskih moćnika. Stariji Šapčani, koji su imali čast da ga upoznaju, kažu da je Vladika Simeon bio omiljen u narodu, a posebno među pripadnicima kulturne elite. Vrata njegovog dvora uvek su za sve bila otvorena i ko god je želeo da sa njim porazgovara, imao bi tu radost i čast. O ljubavi Šapčana prema Vladiki Simeonu svedoči i ulica koja nosi njegovo ime u gradu na Savi.

Nesumnjivo, reč je o još jednom duhovnom gorostasu Srpske Crkve i naroda u 20. veku. Čoveku, čiji nas podvig ljubavi, žrtve, smirenja, i (s)trpljenja i danas može poučiti kako da u Hristu živimo. Godine njegovog upravljanja Šabačko – valjevskom eparhijom obeležili su najdramatičniji i najtragičniji događaji na ovim prostorima. Vladika Simeon poneo je svoj krst hrabro i dostojanstveno, bez roptanja ili pak činjenja kompromisa sa predstavnicima sila ovog sveta. Danas, kada obeležavamo šest decenija od njegovog prestavljenja Gospodu, svaka reč o Vladiki Simeonu, izgovorena i napisana, prilog je kulturi sećanja koja kod nas Srba nikako da pusti korene. Zbog nas samih, kako bi postali bolji. Njemu ovozemaljske hvale nikada nisu bile važne, a Onaj Kome je tokom života na zemlji težio zasigurno ga je odavno zagrlio.

 

Jadranka Janković

Facebook komentari

About REDAKCIJA VALJEVSKA POSLA

Početkom 2016. godine sa radom je počeo novi gradski portal na adresi www.valjevskaposla.info, koji je za vrlo kratko vreme, zbog svoje nepristrasnosti i objektivnosti, zabeležio izuzetnu posećenost i zadobio naklonost građana Valjeva. Cilj portala nije samo objavljivanje vesti, već i interakcija sa sugrađanima kroz različite sadržaje.