„Kao Vaš, promislom Božjim određeni arhipastir, apelujem na sve Vas kao na svoju duhovnu pastvu i molim Vas da uvek, u svakoj prilici, vidno iskazujete svoju ljubav i odanost prema našoj Svetoj Pravoslavnoj Crkvi koja, možemo slobodno reći, jedina u punoj i idealnoj čistoti čuva i propoveda božansku i za sve ljude spasonosnu nauku Hrista Spasitelja. Ugledajte se na mnoge svetle i pohvalne primere slavnih predaka, koji su život davali za Pravoslavlje i Srpstvo…“
Upravo ove, ali i još mnogo mudrih i bogonadahnutih reči, izgovorio je Episkop dr Simeon (Stanković) prilikom ustoličenja u tron Eparhije šabačko – valjevske. Zbilo se to na praznik Svetog kralja Vladislava, 7. oktobra leta Gospodnjeg 1934., u Sabornoj Crkvi Svetih apostola Petra i Pavla u Šapcu. I upravo na praznik vladara iz svetorodne nemanjićke loze, ktitora po lepoti čuvene Mileševe, otpočela je pastirska služba vrsnog duhovnika, naučnika, molitvenika, propovednika i stradalnika za veru Hristovu i srpski narod, od čije se zemaljske končine navršilo 60 godina. O Vladiki Simeonu se danas malo zna. Usled raznih okolnosti malo toga je o njegovom plodonosnom pastirskom putu i sačuvano. Ako ništa, ono bar jubilej je tu da nas opomene da i to malo ne predamo zaboravu. Rođen je 17. oktobra 1886. u selu Ležimir kod Sremske Mitrovice. Osnovnu školu završio je u rodnom mestu, gimnaziju od I do IV razreda u Sremskoj Mitrovici, a gimnaziju od V do VIII razreda sa maturom u Sremskim Karlovcima. Pravoslavni bogoslovski fakultet sa zvanjem doktora završio je 1914. u Černovicama (tada Rumunija, danas Ukrajina), a nešto kasnije i Filosofski fakultet u Beču i Zagrebu. Bio je nastavnik u gimnaziji u Sremskoj Mitrovici, Drugoj muškoj gimnaziji u Beogradu i Karlovačkoj bogosloviji, a od 1922. do 1932. godine profesor Hrišćanske etike na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu u Beogradu.
Monaški put ovaj sjajni teolog započeo je na praznik Svete Petke, 27. oktobra 1919., primivši postrig u fruškogorskoj svetinji Mala Remeta od igumana Kornelija (Zubovića). Te godine, 9. novembra, rukopoložen je u čin jerođakona u Sabornoj crkvi u Beogradu. Godinu kasnije u toj prestoničkoj svetinji, na praznik Cveti, postaje jeromonah , a na Duhove biva odlikovan crvenim pojasom. Godine 1928. Sveti Arhijerejski Sabor SPC proizvodi ga u čin arhimandrita. Ukazom Kralja Aleksandra Karađorđevića, pre stupanja u arhijerejsku službu, odlikovan je Ordenom Svetog Save III i IV stepena, a godine 1932., kao Episkop zahumsko – hercegovački, i Ordenom Svetog Save I stepena sa lentom. Na katedri Hrišćanske etike na PBF – u Beogradu, 1931. godine zatiče ga izbor za Episkopa zahumsko – hercegovačkog sa sedištem u Mostaru. Hirotonisao ga je u Sabornoj crkvi u Beogradu 31. januara 1932. Patrijarh srpski Varnava, dok ga je u tron Eparhije zahumsko – hercegovačke uveo na Sretenje, 15. februara 1932., Episkop niški Dositej. Iako je eparhijom u „Vojvodini Svetog Save“ upravljao svega dve godine, Episkop Simeon ostvario je zapažene rezultate u svom pastirskom radu. Osnovao je nova namesništva, činio redovne kanonske posete i poučavao sveštenstvo i narod. Naročitu pažnju posvećivao je verskoj nastavi, te je redovno obilazio škole i prisustvovao ispitima . U Mostaru je obeležio i dva velika jubileja – stogodišnjicu obnovljenja Stare crkve i šezdesetogodišnjicu osvećenja Saborne crkve. Septembra 1933., dočekao je u Mostaru Patrijarha Varnavu u pratnji Episkopa ohridskog Nikolaja, bačkog Irineja i moravičkog Antonija. Na redovnom zasedanju Svetog Arhijerejskog sabora, 19. juna 1934., izabran je za episkopa Šabačko – valjevske eparhije, upražnjene upokojenjem dotadašnjeg Episkopa Mihaila (Uroševića). U tron, zavičaju mu blizu, grada na Savi, gde će ostati do kraja svog zemnog veka, uveo ga je Episkop timočki Emilijan.
Događaj po kome je ime Episkopa Simeona prepoznatljivo i koji ga čini nalik ranohrišćanskim mučenicima jeste „Krvava litija“, koja se odigrala 19. jula 1937. godine u Beogradu. Naime, u pokušaju da oslabi uticaj Hrvatske seljačke stranke i sredi odnose sa Rimokatoličkom Crkvom, Vlada Kraljevine Jugoslavije 1935. godine u Rimu potpisuje Konkordat – sporazum sa Svetom stolicom, kojim se Rimokatoličkoj Crkvi daje visok stepen ovlašćenja u oblasti obrazovnih, humanitarnih i kulturnih aktivnosti. Konkordat je čekao na ratifikaciju u Narodnoj skupštini skoro dve godine, budući da je predsednik Vlade Milan Stojadinović želeo da postigne sporazum i sa Srpskom Pravoslavnom Crkvom. To se, međutim, nije dogodilo jer je SPC, na čelu sa Patrijarhom Varnavom, u ovom dokumentu prepoznala potencijalno ugrožavanje svojih vernika. „Igrom slučaja“ kako se kriza u društvu povodom Konkordata produbljivala, zdravstveno stanje Patrijarha Varnave se pogoršava. Istog dana, 19. jula 1937., kada je u Narodnoj skupštini trebalo da se raspravlja o Konkordatu, bila je zakazana i molitvena litija za ozdravljenje srpskog prvojerarha. Molepstvije u Sabornoj crkvi su služili Episkop šabačko – valjevski dr Simeon i vikarni Episkopi Sava, Platon i Vikentije. Uprava Grada Beograda naredila je da se najavljena litija ne održi, što je izazvalo gnev mnoštva naroda. Litija je krenula ka Knez Mihailovoj ulici i kod zgrade Narodne banke žandarmerija im je preprečila put. Dolazi do sukoba i vrlo brutalne intervencije u kojoj Vladika Simeon dobija udarce po glavi i grudima. Kako piše blaženopočivši Episkop šumadijski Sava, „pao je obliven krvlju na kaldrmu, dobivši ozledu oka. Episkopska mitra udarcem gumene palice je ulubljena, a krst koji je držao u ruci je iskrivljen. Stanje Vladike Simeona je bilo rđavo i odmah je prenesen u Patrijaršiju, a zatim u Sanatorijum „Živković“. Kakve su prirode bile povrede Vladike Simeona najbolje se vidi iz lekarskih biltena…“ Žandarmi su tukli i ostale episkope, sveštenike i narod. Nakon „Krvave litije“, koja je dovela do odustajanja od Konkordata, Vladika Simeon naći će se pred novim iskušenjima, koja za sobom nosi Drugi svetski rat, a potom dolazak komunista na vlast. Prema rečima protojereja – stavrofora Mirka Vilotića, arhijerejskog zamenika Episkopa šabačkog G. Lavrentija, u Šabačko – valjevsku eparhiju su u vreme rata kao izbeglice iz Bosne, Hrvatske i Vojvodine došli 65 sveštenika, nekoliko monaha, profesora bogoslovije, veroučitelja, 7 bogoslova, nekoliko svešteničkih udovica i siročadi i mnogo naroda. Vladika Simeon se, naglašava otac Mirko Vilotić, trudio da svima pomogne. Da bi sve sveštenike zbrinuo, veće parohije je delio na manje i tako stvarao nove na koje je postavljao izbegle sveštenike, zapošljavao ih kao veroučitelje ili u bolnice, a siročad je sklanjao kod vernika ili u domove. Posebno je vodio računa da se tokom rata Liturgija služi redovno koliko su gradske vlasti dozvoljavale. Nažalost, tokom rata, ovaj trudoljubivi poslenik njive Gospodnje suočio se i sa stradanjem mnogih sveštenika, monaha i veroučitelja, kao i sa okupiranjem Vladičanskog dvora, zbog čega se preselio u pomoćnu kuću. Iako ponovo žrtva ljudske surovosti, Vladika Simeon uspeva da sačuva jevanđeoski mir i ljubav u svom srcu i u novim društvenim okolnostima, koje nameće ateistička vlast, Stara se o obrazovanju sveštenika i njihovom osposobljavanju za misionarski rad. Napisao je brojna dela, među kojima je i naučni rad o Josipu Juraju Štrosmajeru koji do danas nije objavljen. Godine 1948., po blagoslovu Episkopa Simeona, u manastir Ćelije dolazi istaknuti teolog, pisac i propovednik arhimandrit dr Justin Popović, potonji svetitelj Srpske Crkve. Primanjem u eparhiju čoveka koji je od ondašnjih vlasti proglašen državnim neprijateljem, Vladika Simeon ponovo pokazuje izuzetnu hrabrost i spremnost da za Hrista Gospoda dela, ne mareći za reakcije ovosvetskih moćnika. Stariji Šapčani, koji su imali čast da ga upoznaju, kažu da je Vladika Simeon bio omiljen u narodu, a posebno među pripadnicima kulturne elite. Vrata njegovog dvora uvek su za sve bila otvorena i ko god je želeo da sa njim porazgovara, imao bi tu radost i čast. O ljubavi Šapčana prema Vladiki Simeonu svedoči i ulica koja nosi njegovo ime u gradu na Savi.
Nesumnjivo, reč je o još jednom duhovnom gorostasu Srpske Crkve i naroda u 20. veku. Čoveku, čiji nas podvig ljubavi, žrtve, smirenja, i (s)trpljenja i danas može poučiti kako da u Hristu živimo. Godine njegovog upravljanja Šabačko – valjevskom eparhijom obeležili su najdramatičniji i najtragičniji događaji na ovim prostorima. Vladika Simeon poneo je svoj krst hrabro i dostojanstveno, bez roptanja ili pak činjenja kompromisa sa predstavnicima sila ovog sveta. Danas, kada obeležavamo šest decenija od njegovog prestavljenja Gospodu, svaka reč o Vladiki Simeonu, izgovorena i napisana, prilog je kulturi sećanja koja kod nas Srba nikako da pusti korene. Zbog nas samih, kako bi postali bolji. Njemu ovozemaljske hvale nikada nisu bile važne, a Onaj Kome je tokom života na zemlji težio zasigurno ga je odavno zagrlio.
Jadranka Janković