Intervju Luka Tripković: “Roman “Crna knjiga” nastao je kao neka vrsta terapije, lečenja frustracija koje kod mene proizvode aktuelna društvena dešavanja”

“Crna knjiga” naziv je nedavno objavljenog, drugog romana Luke Tripkovića, mladog Valjevca koji je, na osnovu uspeha svog književnog prvenca “Osmeh pod gorom maslinovom” 2016. godine, postao najmlađi kandidat za NIN-ovu nagradu. Zahvaljujući drugom, postao je prvi autor iz Srbije čiji je roman objavljen za IP Booka, a u samom zalasku 2019. stigla je još jedna “kandidatura” za NIN-ovu nagradu, jer se “Crna knjiga” našla u širem izboru žirija za najbolji roman godine. Paralelno uz književno stvaralaštvo, Luka Tripković priprema slikarsku izložbu i odbranu doktorske disertacije na Fakultetu likovne umetnosti u Beogradu. Deluje da je svaka njegova reč o rodnom Valjevu protkana ljubavlju i dubokim poštovanjem prema vrednostima kulturno – istorijske baštine i prošlosti, koje prepoznaje kao izuzetne uloge za budućnost.

Luka Tripković rođen je na Dan pobede 1989. godine u Valjevu. Nakon završetka OŠ “Žikica Jovanović  Španac”, današnje Prve škole, upisuje Valjevsku gimnaziju, da bi se potom odlučio za Fakultet likovne umetnosti gde 2014. godine diplomira na odseku za slikarstvo, u klasi profesora Milete Prodanovića, takođe slikara i pisca. U tim momentima možda nije pomišljao, ali samo dve godine kasnije objavio je prvi roman koji govori o borbi protiv fašizma i građanskom ratu u Španiji. Krajem novembarskih dana 2019. iz štampe je izašla “Crna knjiga”. Drugo spisateljsko čedo mladog, a već uspešnog pisca, ali i nadarenog likovnog umetnika Luke Tripkovića, samo je povod da sa njim porazgovaramo detaljnije o “Crnoj knjizi”, samom naslovu, likovima, atmosferi i osećaju nlagodnosti koju Tripković kao pisac namenski stvara kod čitalaca, kao vrtu refleksije njegovog ličnog poimanja aktulenih društvenih zbivanja. Kako je najavio, promocija “Crne knjige” u Valjevu je u planu krajem januara, u njegovom omiljenom Klubu “Abraš”.

Luka Tripković / Foto: Nebojša Babić

 Zbog čega naziv “Crna knjiga” i šta Vas je inspirisalo za novu priču? Gde se odigrava, koji su i kako ste gradili likove?

– Radni naslov je od samog početka, pa sve do pre neki mesec, bio “Bête noire”. U bukvalnom prevodu to znači “crna zver”, ali je takođe reč o idiomu koji se iz meni nepoznatog razloga ne koristi u francuskom, već u engleskom jeziku, i označava osobu, objekt, ili entitet prema kojem osećamo izrazito gađenje. Takođe, u pitanju je naslov jednog od meni najdražih albuma Brajana Ferija, koji sam ritualno slušao, dok sam pisao roman. To je trebalo da bude metafora za srpsku državu, nakaradno postavljenu i nefunkcionalnu, konstruisanu tako da opstaje uništavajući i ugnjetavajući sopstvene građane. Međutim, iz razloga što bi ovakav naslov, bez prethodnog objašnjenja, mogao biti protumačen kao pretenciozan, čudnovat i nesuvisao, moj urednik i izdavač Ivan Bevc je došao na ideju da napravimo izvesnu varijaciju – naslov je dakle njegovo čedo, i ja sam mu na tome beskrajno zahvalan. On može asocirati (kao što je to bio slučaj sa mnom) na avionsku crnu kutiju, ali i na razne crne knjige, poslovično popise raznorodnih zločina i nepočinstava, skupljenih u jedan zbornik. Radnja je smeštena u blisku budućnost, i gro fabule se odigrava u Beogradu, prestonici jedne od članica reformisane Evropske unije. Međutim, budući da likovi dolaze sa raznih strana, čitaoce selim i do Londona, Geteborga, Pariza, Beča, Bukurešta, Konstance, i, na koncu, sveta Virtuelne realnosti, nazvanog Argo, po brodu u kom su Jason i Argonauti plovili u potrazi za Zlatnim runom.

Šta čitaoci da, uslovno rečeno, očekuju od glavnih ličnosti “Crne knjige”?

– Čitaoci treba da očekuju prepoznatljive karaktere, obrazovanih, uspešnih, bogatih i beskrajno licemernih, pokvarenih i osvetoljubivih ljudi, nalik na većinu onih koje danas širom Evrope možemo da nazovemo javnim ličnostima ili javnim intelektualcima. Pa opet, težio sam ka tome da svakog od njih, prvo ja, a nadam se i čitaoci, kroz proces intimizacije – zavole, da se za njih i njihove sudbine vežu. Drugim račima, da to budu oni likovi koje volimo da mrzimo, anti-heroji naše svakodnevnice.

Na koje momente obratiti pažnju, kao ključne?

– Meni je značajno da se razume atmosfera, pokušavao sam da dočaram mučninu našeg svakodnevlja (pod ovim ne podrazumevam isključivo lokalnu ili regionalnu situaciju), da čitalac oseti fiziološku nelagodu dok čita tekst, jer, na posletku, roman i jeste nastao kao neka vrsta terapije, lečenja frustracija koje kod mene proizvode aktuelna društvena dešavanja. To, međutim, nikako ne znači da je reč o romanu pamfletskog, “pljuvačkog” tipa – u njega je utkano pregršt različitih žanrova, i Ivan Bevc i ja smo dugo muku mučili da li da ga najavimo kao cyber-punk, SF, triler ili dramu. Budući da je reč o poliperspetkivnom tekstu, svakog pojedinačnog junaka na neki način prati po jedan od žanrova, a svi zajedno se uvezuju u neku vrstu romana – amalgama, i uspostavljena je ta žanrovska dijalektika, o čemu sam posebno vodio računa.

Kada očekivati promociju Crne knjige u Valjevu i gde su, do sada, zakazane književne večeri radi predstavljanja novog romana?

– Dogovorene su promocije u Beogradu, Novom Sadu, u toku su pregovori za Suboticu i Niš. Krajem decembra pravimo čitanje romana u jednom beogradskom lokalu, i upravo se dogovaramo oko koncepta tog događaja, a zatim sledi razgovor o knjizi u Krokodilovom centru, sada već uobičajena aktivnost kada je reč o Book-inim autorima iz regiona. Valjevo planiramo krajem januara, u klubu Abrašević, kod mojih dobrih drugara. Naša odlulka je bila da ne žurimo sa promocijama, jer smo želeli da o knjizi razgovaramo nakon što ljudima damo dovoljno vremena da je pročitaju, a ne da se sa knjigom prvi put sretnu na promociji.

Lična očekivanja u pogledu prijema nove knjige, od strane čitalačke i stručne javnosti?

– Zaista moram da kažem da su moje ambicije umnogome zadovoljene što sam uspeo da objavim knjigu u Book-i. Nije mala stvar kada u nekoga imate blanko poverenje, i knjige kupujete samo na konto toga što su ih oni objavili, a onda postanete prvi autor iz Srbije kojem su ukazali poverenje. Smatram za veliki uspeh to što se nalazim u društvu autora kao što su Uelbek, Knausgor, Zetaler, Loren Grof, Kloi Bendžamin, Jergović, Iva Đilas, Rumena Bužarovska i mnogi drugi. Takođe, budući da se radi o jednoj maltene porodičnoj firmi, ta neposrednost u komunikaciji, dostupnost za razgovor, diskusiju i razumevanje je nešto čemu sam težio. Ukratko, mislim da sam iz najveće izdavačke kuće prešao u najbolju, i za mene je to bilo nešto poput izbora između igranja za Murinja ili Aleksa Fergusona. U pogledu prijema, očekujem kritike i vrlo sam radoznao da vidim da li će ljudi na roman reagovati na način na koji ja to očekujem. U tom smislu, čitalačku i stručnu javnost ne delim, ali zaista mislim da je dobar roman samo onaj koji ne umre sa svojim autorom.

Vaš prvi roman “Osmeh pod gorom maslinovom” odmah je osvojio odlične kritike, pa tada postajete najmlađi kandidat za NIN-ovu nagradu. Kako, u tom momentu, doživljavate tu činjenicu? Da li je kasnije imala nekog uticaja u trenutku kada počinjene pisanje drugog romana?

– To je bilo posve neočekivano. Moj prvi roman je štampan u ediciji “Prva knjiga” Matice sprske, i ja ne bih primerke ni poslao na NIN-ovu adresu da mi to nije sugerisala Vladislava Gordić Petković. Osim toga što je reč o nekome sa zavidnom akademskom karijerom, reč je i o jednoj od osoba koje su sazdane od najfinijeg ljudskog materijala, pa sam joj u tom smislu neobično zahvalan na svemu. Taj uži izbor je itekako uticao na mene. Ako ništa, obavezao me je da nastavim da pišem, da počnem da se navikavam na to da se, pored svoje osnovne profesije, predstavljam i kao pisac, jer sve drugo bi bilo nipodaštavanje, kako onih ljudi koji su mi ukazali poverenje objavljivanjem knjige, tako i članova NIN-ovog žirija, ali i čitalaca, poslovično nepoverljivih prema prvim knjigama, pogotovo domaćih autora. Nije zanemarljivo ni samopouzdanje koje sam stekao, pa sam pisanje Crne knjige počeo uz mnogo više odlučnosti.

Zbivanja u prvom romanu “Osmeh pod gorom maslinovom” su interesantno opisana, te ta priča iz 30. u Španiji neverovatno asocira na Balkan ’90. godina prošlog veka, ili je sve to samo slučajnost?

– Mislim da je to pre svega zbog toga što je građanski rat uvek isti. Ja sam na umu imao onu čuvenu Tostojevu rečenicu kako sve srećne porodice liče jedna na drugu, a da su sve nesrećne na svoj način, te sam odlučio da napravim inverziju. Uhvatiti se za gušu sa nekim sa kim delite kulturu, jezik, tradiciju, navike, mentalitet, to može voditi samo ka jednoj jedinoj stvari: najkrvavijem zločinu. Ne postoji bivša jugoslovenska republika na čijoj teritoriji su eshumirane sve jame, ma čije da su. Isto je i sa Španijom – i dan-danas postoji nekoliko stotina masovnih grobnica u koje se ne zadire. To je poput neke Pandorine kutije koju se niko ne usuđuje da otvori, ispravno strepeći da neće preostati nikog živog kad iz nje na kraju krene da izvire nada. Sumnjam da se opsada Madrida značajno razlikovala od opsade Sarajeva, s tim što je ova druga, na našu sramotu, ostala zabeležena kao najduža u istoriji ratovanja. Verujem da je osećaj bespomoćnosti kad vas zasipaju bombama iz aviona isti, bilo da je reč o modelima letelica iz tridesetih ili devedesetih godina dvadesetog veka. Naravno, budući da nisam Španac, taj balkanski vibe u nekom smislu verovatno nije bilo moguće izbeći. Mada su balkanski narodi, mentalitetski, mnogo sličniji Špancima, nego, recimo, Rusima, ali ta vrsta predrasude je mnogo duža priča, i moja osnovna teza je da se krije u odricanju od srednjovekovne podele sveta, koja je civilizaciju delila na sever i jug, a ne na istok i zapad, kako nam se danas nameće. Koga zanima, preporučio bih mu da se o tome konsultuje sa Johanom Huizingom.

Zbog čega tema tog ratnog vihora, i u divno okruženje smeštate likove sa ovih prostora? Istovremeno, kao da raskošnu kulturno – istorijsku baštinu i prirodne lepote namenski ruinirate, kao dodatni, pozadinski efekat?

– Iz prve rečenice odgovora će Vam moji motivi biti potpuno jasni: španski borac Gojko Nikoliš je napisao da je to bio rat protiv rata. Mnogo je dobrovoljaca otišlo da se bori protiv fašističkog puča, svesni toga da se u Španiji bije bitka za Evropu. Upravo je to razlog što se taj rat prećutkuje: za razliku od sadašnjih intelektualnih elita, tada su intelektualci pozvali na antifašističku borbu, a establišment je ćutao, dodvoravajući se Hitleru. Učestovali su na njegovoj Olimpijadi, sramno mu salutirajući. Nama za ponos treba da služi to što smo jedina reprezentacija koja, tokom ceremonije otvaranja, to nije učinila. Ćuti se, naprosto, od sramote. Da su Francuska, ili Engleska, pritekli u pomoć, ko zna na koji način bi se odvijali istorijski procesi. Taj rat je na svetsko pozorje izbacio Staljina, a njegova gvozdena pesnica je pomogla da se staljinizam nametne kao dominantna varijanta socijalizma. Zato je posle ’45 postojala jasna razlika između onih koji su se komunizmom zarazili pod uticajem zapada ili istoka. Ovoj zapadnoj struji su pripadali mahom španski borci, Koča Popović, Pavle Jakšić, pomenuti Nikoliš, Lazar Udovički… Oni, koji su svoje ideološke svetonazore crpeli sa druge strane, doveli su do toga da Tito, nakon 35 godina života na vlasti, uspe da u svoj salto upiše još deset nakon sopstvene smrti. Ta ruiniranost je odjek nekog baroknog duha, osećaja o prolaznosti vremena, neminovnosti smrti i neophodnosti delovanja na ovom svetu. Ja, lično, mislim da je to i jedini koji postoji. Ima ona latinska – memento mori. Seti se da si smrtan, i pokušaj da urediš svoj život i okruženje na najbolji mogući način. Ta vrsta aktivizma je danas potrebnija nego ikad, jer više ni emigriranje ne garantuje nikakvo blagostanje. Štaviše, to odricanje od odgovornosti zarad ubiranja plodova uspešnosti nekog drugog društva, koje je takvo kakvo jeste upravo zato što njegovi građani nisu bežali nego, ako treba, i sopstvenog kralja poslali na giljotinu, to je za mene jedno od vrhunskih načela palanačkog duha.

Ima li uticaja ličnih aktuelnosti na glavni karakter, obzirom da i on priprema doktorat iz istorije umetnosti?

– Ima samo utoliko što smo slični po godinama. Lazar Kupec je mešavina Koče Popovića, Tempa, i još nekoliko španskih boraca. Naravno, to što se junak prvog romana sve vreme predomišlja da li se upustiti u borbu ili ostati pasivan, jeste verovatno odjek nekih ličnih nedoumica, ali ako je to i bio slučaj, ja sada, kada sam nekoliko godina stariji, nemam nedoumicu da se treba boriti na sve moguće načine. Kad totalitarizam zavlada, on jede poput raka, i nemaš gde da pobegneš. Štefan Cvajg je stigao do Brazila, pa onda iz nemoći, ispio cijanid sa svojom suprugom. Ignorisanje istorije i njeno prekrajanje će nam svima doći glave.

Prvi roman deluje vrlo ubedljivo. Da li je pisanju prethodilo podrobno istraživanje i da li ste na sličan način pristupili i stvaranju druge knjige?

– Trebalo mi je jedno godinu dana da pročitam sve (ili većinu) relevantnih istorijskih izvora o Španskom građanskom ratu. Španija, i njena impozantna kultura su za mene uvek bile tu, nekako, po strani, što je strašna greška. I ranije sam tvrdio da je Goja najbolji slikar u istoriji, ali mi nije palo na pamet da to možda nije incident, već rezultat jednog fantastično bogatog društva (ne mislim samo na materijalno bogatstvo). Tako da, od zemlje koja je na mom spisku za putovanja bila relativno nisko, Španija postaje jedan od prioriteta. Druga knjiga je, kao što sam rekao, rezultat izbacivanja frustracija. Ja sam neko ko još od osnovne škole opsesivno prati političku scenu, naprosto me zanima društvena dinamika, pa su mi teme obrađene u Crnoj knjizi prilično bliske i poznate. Značajan segment, međutim, zauzimaju pisma jednog profesora slavistike iz Notingema svom prijatelju Vilijamu, investitoru koji se nastanio u Beogradu, pa sam za te potrebe dao sebi zadatak da pročitam nekoliko hiljada stranica ostrvske istorije. Za mene su te pripreme nešto vrlo uzbudljivo, neopterećujuće, učenje koje, osim rada na sopstvenom obrazovanju, ima i vrlo precizno definisanu utilitarnu ulogu.

Na osnovu prvog romana nameće se utisak da od mladih ljudi očekujete, ili se nadate, da su visokog obrazovanja i sveobuhvatnih interesovanja? Ohrabreni ste, ili razočarani, slikom stvarnosti ovdašneg okruženja?

– Neko je skoro sjajno primetio kako je neobrazovanje novo obrazovanje. U tom smislu sam protivnik i Bolonjske deklaracije, i svih mogućih reformi obrazovanja koje služe za zadovoljenje taština sitnih duša koje su tokom godina prodefilovale kroz fotelju ministra prosvete. A čak i onda kada to nije bio slučaj, nije bilo sluha. Skoro sam gledao šta su glavne industrijske grane Ujedinjenog Kraljevstva: jezik, obrazovanje, konsultantske usluge. Jaguar, Bentli i ostali simboli auto industrije su beznačajni u odnosu na ove tri. A mi se busamo u grudi jer smo potrošili milione da par hiljada ljudi pakuje kablove, sastavljaju jedan od najgorih automobila na tržištu, ili što smo dozvolili raznim investitorima da zagađuju sve što im padne na pamet samo da bi privremeno kupili socijalni mir. Istovremeno ciljano uništavate IT sektor, jedinu zdravu industrijsku granu. To govori samo jedno – koliko god bili u rasulu, postoje ljudi koji proizvode sjajne mlade stručnjake, i postoji udruženi zločinački poduhvat da se sve to satre. I to nisu neki stranci, nisu svetske zavere: to su loši đaci, koji se sada svete. Ali ne oni frajeri sa šarmom, nekakvim buntom i stavom, već bubalice u pokušaju. Pogledajte samo glavne odbore većine političkih stranaka u Srbiji – na njima i Armani odela izgleda kao dronjci. I nemaju smisla za humor, a ja ne cenim ljude bez smisla za humor. A, budući da je tako, teži se ka tome da se svi koji nisu podobni da budu glasačka mašina oteraju u izbeglištvo. Moj stav povodom toga je vrlo jasan: neće me oni terati iz moje zemlje, oteraću ja njih iz moje zemlje.

Kada u slobodno vreme posegnete za knjigom, koji je to naslov?

– U poslednje vreme dominantno čitam stručnu literaturu, ne znam da li bi ti naslovi ikome bili previše zanimljivi, trenutno zbornik Europa! Europa – The Avant-Garde, Modernism and the Fate of a Continent. Postoji nekoliko knjiga kojima se stalno vraćam, a to su pre svega Kod Hiperborejaca i Itaka i komentari Crnjanskog, Pekićeva Sentimentalna povest britanskog carstva, Marija Antoaneta i Jučerašnji svet Štefana Cvajga, Doktor Faustus Tomasa Mana i Bleda Vatra Vladimira Nabokova. Od naslova bih svakako svima preporučio Frenzenove Korekcije ili Slobodu, bilo šta od Valjarevića, Dona DeLiloa, Zetalera ili neki od naslova iz Bookastore-a, tamo će vam neki fini ljudi pomoći da odaberete knjigu u skladu sa sopstvenim senzibilitetom.

Čime je izazvan “prelet” iz likovne umetnosti na literarna polja? Ili su za Vas navedeni segmentni neraskidiva celina?

– Imao sam sreću da sarađujem sa nekoliko sjajnih pedagoga, kao što su Peđa Blagojević ili Milomir Romanović, čije obrazovanje prevazilazi primarnu struku. Za moje formiranje kao „profesionalca“ je apsolutno najzaslužniji profesor Mileta Prodanović. Sećam se, recimo, našeg prvog susreta, kada nas je prvog dana fakulteta primio u klasu – prve reči su bile “Umetnik danas mora biti đavolski obrazovan”, i ja sam pomislio kako baš želim da radim sa tim čovekom. Ne znam da li treba da napomenem da se radi o umetniku koji, izuzev svih značajnih priznanja i nagrada iz oblasti vizuelnih umetnosti, poseduje i gotovo sve iz oblasti književnosti. Zahvaljujući njemu sam razumeo koliko je Aristotel bio u pravu kada je tvrdio da je radoznalost ključna za buđenje filozofske misli – to čuđenje koje izaziva neki nepoznat fenomen, rešenost da se sa njim upoznamo, da ga proučavamo, razumemo i savladamo, to je izvor svakog znanja. U tom smislu je neophodno da svako, ne samo umetnik, već svako ko ima nameru da se na ispravan način bavi bilo čime, poseduje neutaživu želju za usvajanjem novih znanja. To je bez sumnje najobrazovaniji čovek kog sam ikada sreo, strasno posvećen mladim ljudima, njihovoj promociji i afirmaciji na sceni. Kada pomislim da postoji univerzum u kom se nije zalomilo da upišem i završim fakultet u njegovoj klasi, sa užasom pomislim za koliko knjiga, filmova, umetnika, bendova nikada ne bih čuo, koliko briljantnih ljudi ne bih upoznao… I definitivno ne bih pisao, budući da je on bio jedina osoba van kruga prijatelja i porodice kog sam mogao sa punim poverenjem da zamolim da pročita rukopis mog prvog romana i da mi da mišljenje. Tako da bez njegove dobre volje, strpljenja, osećaja dužnosti profesorskog poziva i retkih ljudskih kvaliteta ne bi bilo ni mene kao pisca, bez ikakve sumnje. Rad sa njim je dodatno pojačao moje ambicije da razumem i proučim sve što može biti makar i u najmanjoj meri u vezi sa mojom profesijom. A kad tako postavite stvari, onda ste suočeni sa svakom bogovetnom ljudskom aktivnošću, od ulja na platnu, preko literature, do flambiranja kolača, fudbala ili genetskih modifikacija. Ja sam možda jedini od mojih kolega sa klase koji se odlučio da se, pored tradicionalnih medija, oproba u literaturi, ali gotovo svako od nas je savladao još neka, druga znanja, i na taj način diversifikovao svoj izraz. Neki se bave biološkim procesima, neki animacijom, videom, internet umetnošću, poneko artivizmom (miks umetnosti i aktivizma), neko i dalje slika, ali smo svi izrasli u umetnike koji imaju šta da kažu, vladaju određenim vizuelnim, programskim ili književnim jezikom dovoljno dobro da svoju ideju iskomuniciraju na pravi način, i to je jedna od dobrih odlika moje škole. Podsetiću da je na mom fakultetu diplomirao i Slobodan Šijan. Tako da – da, odgovor na pitanje bi bio da se radi o neraskidivoj celini kad je reč o heterogenosti izraza.

Luka Tripković / Foto: Nebojša Babić

Na koji način se sada bavite likovnom umetnošću?

– Spremam doktorsku izložbu zakazanu za novembar sledeće godine u galeriji U10. Koristim tradicionalni medij, slikarsko platno, jer mi je interesantno da se izražavam tim retro, ograničenim sredstvom. Pokušavam da uspostavim jasan, ciničan odnos prema slikarstvu, prema stanju u kom se vizuelne umetnosti danas nalaze. Uvek volim kada neki holivudski blokbaster lakonski sažme određenu problematiku, pa bih u tom smislu mogao da kažem da je najbolja definicija dominantnih umetničkih praksi u svetu danas ona koju izgovara Toni Stark u jednom od Iron Man filmova iz serijala Osvetnici, kada na kritiku svoje sekretarice koju tumači Gvinet Paltrou da je budala što je poklonio svoju kolekciju savremene umetnosti, nezainteresovano odgovori: “It’s just a tax write off”. Sve je to samo služilo da se otpiše porez. Vizuelne umetnosti su sve manje demokratične, rezervisane su za oslobađanje od poreza banaka, konzorcijuma i bogatih pojedinaca, pa tako ne čudi skorašnji bes Francuza povodom javne skulpture Džefa Kunsa, spomenika žrtvama terorističkog napada. Oni se, naprosto – ne razumeju.

Šta za Vas predstavlja umetnost? Gde osećate veću slobodu izražavanja: ispred slikarskog platna, ili kada govorite i pišete o likovnoj umetnosti, ili pred izazovom beline stranica koje prerastaju u romane?

– Za mene je umetnost komunicirati jasno profilisan ideološki stav. Sve ostalo gledam kao na moleraj. To naravno, ne znači da od umetničkih dela očekujem da budu suvoparna, smrtno ozbiljna analiza stvarnosti. Navešću samo primer Mauricija Katelana koji je u Londonu postavio monumentalni nadgrobni spomenik na kom je, umesto epitafa, bio zabeležen svaki poraz Engleske fudbalske reprezentacije u poslednjih sto godina. Pokušavam, dakle, prvo da definišem temu kojom želim da se bavim, a da potom odaberem kojim jezikom je najpodesnije komunicirati – vizuelnim ili književnim.

Drage osobe, omiljena mesta u Valjevu od posebnog značaja za Vas?

– Kao što rekoh, svaku društvenu celinu čine pre svega ljudi. Ja sam verovatno imao sreću da rastem u porodici u kojoj postoji privatna biblioteka koju do dan danas nisam uspeo da pročitam, i da mi kroz kuću prodefiluju i porodični prijatelji i članovi šire porodice sa čijim obrazovanjem ni sada ne mogu da se takmičim. Ali dobro, neka bude borba neprestana. Nikad neću zaboraviti trenutak kada sam sa police izvukao Umetnost pobune Ivana Ivačkovića, pitanje je da li sam uopšte znao i da čitam. Ta monografija o Rolingstounsima je jedna od ključnih stvari za moj razvoj. Sećam se da sam je prvo naučio napamet, pa tek onda zamolio brata od tetke da mi nasnimi neke pesme na kasetu. Kupio me je bunt, a tek posle muzika. Sećam se kako je zastrašujuće delovao moto sa početka te knjige, citat pukovnika Kurca kog maestralno igra Marlon Brando u Apokalipsi sada: “To je moj san i moj košmar. Da hodam po ivici brijača i da preživim”. I Marlon Brando mi je došao pre nego što sam imao priliku da ga gledam. Takođe, teča mi je milion puta udovoljavao da iznova na video rekorderu gledam Most na reci Kvaj, Bilo jednom na divljem zapadu i Ostrvo sa blagom sa Oliverom Ridom, Čartonom Hestonom i mladim Kristijanom Bejlom. To je tip ljudi koji je mene kao klinca fascinirao. I pokušaji da razumem teču zašto je prestao da prati muziku kad je umro Džon Bonam. Nekad mi se čini da ne umemo da cenimo nesporne veličine u kulturnom i društvenom životu grada, koje svojim značajem nadilaze Valjevo i omogućuju da njegovo ime odjekne mnogo dalje od njegovih granica. Ja sam odrastao zagledan u plakate za Džez festival koje radi Duško Arsenić, apsolutni rekorder po broju Sterijinih nagrada, i još mnogo toga. Navedite mi, recimo, jednog novinara reportera koji može da parira Draganu Todoroviću? Njegovo poigravanje sa stilom, način na koji je pronikao u srž lepog i kompleksnog srpskog jezika može da se meri jedino sa onim Svetislava Basare. Ili dve ljudske enciklopedije poput Zdravka Rankovića ili Džana Vićentijevića (jedna od najdražih knjiga koje imam je Poljubac za drugaricu Parolu koju mi je upravo Zdravko poklonio u vreme kad sam tek otkrivao Crni talas jugoslovenskog filma). Treba ceniti i napore Branka Antonića i Ćiše Trifunovića da se pozorišni život grada konačno upodobi da onim što Valjevo zaslužuje, a ne da se strmoglavi u Kursadžije. I naravno, moj gimnazijski profesor likovnog Roma, kod koga sam počeo još u predškolskom uzrastu; negde čak imam i taj prvi rad, bio je to neki Sveti Simeon, ne znam iz kog manastira. To je možda čovek koji je, van okvira porodice, u onim burnim godinama najviše uticao na artikulaciju moje ličnosti. I ono što je njegova najplemenitija odlika – svoje znanje je pružao svima koji su prošli kroz njegovu učionicu u vreme naših gimnazijskih dana, nesebično, pro bono. Pravi profesor. Od nas kojih smo se tamo skupljali, jedino sam ja imao ambiciju da se bavim likovnim umetnostima, ali su zato svi do jednog, bili oni inženjeri, glumci, lekari, arhitekte, programeri postali uspešni u svojim profesijama, neki ovde, neki napolju, i itekako svesni neophodnosti da neprestano rade na svom obrazovanju. Tu nema fah idiota. Ne znam koliko inženjer ili lekara napolju u slobodno vreme čita Kanta, to ne radim ni ja za koga bi se to možda očekivalo.

Planovi za budućnost, sadrže li oba umetnička izraza?

– Kao što rekoh, to će zavisiti od mojih interesovanja, za sada, izuzev doktorskog projekta, pokušavam da pokrenem još jedan, koji je istovremeno i vizuelnog i dramskog karaktera, ali o tome je još rano da pričam, da ne baksuziram.

Facebook komentari

About REDAKCIJA VALJEVSKA POSLA

Početkom 2016. godine sa radom je počeo novi gradski portal na adresi www.valjevskaposla.info, koji je za vrlo kratko vreme, zbog svoje nepristrasnosti i objektivnosti, zabeležio izuzetnu posećenost i zadobio naklonost građana Valjeva. Cilj portala nije samo objavljivanje vesti, već i interakcija sa sugrađanima kroz različite sadržaje.