Malo je iskrenih prijateljstava koja traju, a još manje primera iskrenog drugarstva izatkanog od poverenja, kakva su nastala pre 50 godina u nekadašnjem Klubu mladih istraživača Valjeva.
I ta drugarstva i dalje traju. Pri svakom novom susretu, jedni drugma se sve više raduju. Prisete se dragih drugova… Probude uspomene na niz zgoda, hrpe vrcavih šala ”dežurnih” vetropira. Uredni ”Dnevnici rada” čuvaju zapise o nepospremljenoj društvenoj prostoriji koju bi ”samo delimično” raspremili članovi sekcije koja je sledeća održavala sastanak… A nisu sve uredili jer su se jurili metlama, dok su čistili. Bilo neko takvo vreme: nisu mnogo tražili, nisu mnogo imali, ali su sve delili, međusobno se pomagali. Zato valjda i jesu drugovi, kakvi se pamte.
Komotno možemo primetiti da su, za svojih 50 godina, Mladi istraživači prečešljali staru Jugoslaviju, uzduž i popreko, zavirili u svaki žbun od Srbije, preko Bosne i Hercegovine, do Crne Gore. Svojim zalaganjem zaboravu oteli tradicionalno kulturno nasleđe, ovekovečili nestvarno božanstvene prirodne lepote. Uvek rado viđeni i srdačno dočekani.
Sve je počelo u leto 1969. kada je više od sto Mladih istraživača otišlo na prvu veliku akciju na Durmitor. Bilo je to posebno leto: dok su se jedni sunčali radeći u matičnom kampu u podnožju, drugi su na skijama savladavali prepreke na planinskim vrhovima. I baš to leto ’69. u trenu je učinilo da sazre kao osobe, urezalo je dubok trag na srcima svih Mladih istraživača iz Valjeva.
DURMITOR 1969.
U susret jubileju za poštovanje – pola veka Društva istraživača Vladimir Mandić Manda, Boško Ðoković se prisetio vremena osnivanja i velike akcije ”Durmitor ’69”.
”U to vreme bila su tri – četiri izviđačka društva u Valjevu. Bilo je mnogo izviđačkih i planinarskih društva i svi smo se družili, pomagali jedni druge. Ideja za formiranje Društva istraživača nastala je nakon ekspedicije na Tjentište gde su išli Srba Marković, Slobodan Čitaković, Dušan Mihajlović, Voja Milutinović, Mađar. Oni su išli da malo istražuju i nakon toga su upoznali Tibora Sekelja. Napravili su lepu izložbu o toj ekspediciji, a on im je dao ideju da jednostavno formiraju Društvo istraživača” – priča Boško Ðoković.
Ubrzo po formiranju Kluba mladih istraživaca u Valjevu, zavisno od interesovanja, počele su da rade i grupe: ishrana u prirodi, etno – muzikološka, speleolozi, biološka sekcija, kao i arheološka u kojoj je tada sa saradnicima bio mr Novak Milošević, kasnije direktor valjevskog Muzeja. Pripremali su se i 1969. godine odlučili da odu na veliku akciju na Durmitor.
Članovi sekcije Ishrane u prirodi su uspostavili saradnju sa vojskom i tu akciju su koristili da sprovedu eksperiment. U matičnom kampu dobili su samo so i brašno, dok su svu ostalu hranu pronalazili u prirodi, pa ih je posetio i general Nikoliš i taj eksperiment je uspeo, priseća se Boško Ðoković. Sa ove vremenske distance, deluje da su se odlično hranili, pripremajući zelje, divljač, prvenstveno zmije i to poskoke, kao i pečurke koje su prikupljali, kao i ostalo jestivo bilje koje su pronalazili na planini. Od brašna su sami mesili hleb koji su pekli u peći koju su sami napravili od zemlje. Svi članovi Ishrane u prirodi su bili u obavezi da vode lični dnevnik: šta su jeli, kako se osećaju, da li su raspoloženi. Takođe, svakodnevno su kontrolisali telesnu težinu, beležeći da li su smršali…
Članovima ostalih sekcija bilo je žao jer su smatrali da im drugari gladuju pa su im ostavljali deo svoje hrane, ali su članovi ”Ishrane u prirodi” bili istrajni. Samo, jedno veče, dok su ostali u matičnom kampu kraj logorske vatre večerali su pasulj, Aćim koji obožava ne samo da jede, već i da priprema ukusnu hranu, spustio se stazicom i zamolio Boška za doslovno, samo jednu, kašiku pasulja. I nakon toga je otrčao u kamp svoje grupe, ispod Crvene grede, pa je posle toga doneo ”brdo” sokova, priseća se Boško Đoković: ”Takođe, etno – muzikološka grupa je odlično radila. Napravil su mnogo snimaka. Tada su fotografisali narodnu nošnju, staru preko sto godina, koja je vezena srmom od zlata. Ko zna da li toga još uvek ima. Biolozi koji su proučavali floru i faunu, našli su oko 370 – 380 vrsta bilja, koje su oni opisali i sve o tome zabeležili.”
Na toj akciji članovi speleološke grupe, koje je predvodio Slobodan Raković Raka, novinar, hteli da zatvore jedan otvor na Ledenoj pećini jer su se tokom leta topile ledenice, a podzemna dvorana je nestvarno divno izgledala kada je ukrašena ledenicama i to je prizor koji je retko ko uspeo da snimi, priča Boško Đoković i priseća se pretposlednjeg dana akcije ”Durmitor ’69.” kada su speleolozi pošli u Todorov Do, koji se nalazi na 29 kilometara od Žabljaka:
”Trebalo je u Veliku pećinu da siđemo u tri grupe: prva udarna, u drugoj bio Manda jer je on crtao pećinu, pošto sam bio fotograf pripao sam u treću grupu. Išli smo jer smo čuli da je to veća pećina, preko sto metara, a pričali su nam da ima dva otvora i da tu ulaze čobani. Raka je predvodio. Išli smo po grupama i kad pođosmo, naiđemo na drugi hodnik koji je kao tunel, u visini kolena. Raka nam kaže da se nas petoro vratimo i čekamo kod ulaza. On i Manda i još nekoliko članova, odu tim hodnikom. Kako nam je rečeno, tako i uradimo. Čekali smo kod ulaza, a ispod ambis. Prošlo je prilično vremena, kad se čuo udarac šlema. Dozivao sam ih, oni ne odgovaraju. U tom iz pećine trči Lokan i kaže da je Manda pao. Bilo je oko dva i dvadeset” – i dok priča deluje kao da ponovo proživljava taj dan kada je nastradao Vladimir Mandić Manda, za koga Boško Đoković kaže da je zaista bio neverovatno dobar drug, duhovit, omiljen, sjajan sportista…
I pored neprohodnosti terena, uspeli su da ga uskom stazicom iznesu do puta i odatle autom prebace u bolnicu. Nakon četiri sata javljeno im je da je podlegao povredama.
Okupili su se članovi svih sekcija, na Žabljaku je proglašen Dan žalosti jer je nastradao istraživač Vladimir Mandić Manda iz Valjeva koji je imao svega dvadeset jednu i po godinu.
”Po povratku u Valjevo dogovorili smo se da Društvo istraživača nosi ime ”Vladimir Mandić – Manda” i da na amblemu ostanu sa strane dva kamena cveta i da između napišemo ime. Posle par meseci smo skupili novac da Vida Jocić uradi Mandinu bistu, a Mikica kamenorezac je uradio postament koji je poklonio Društvu istraživača”.
Još jednom je nemili događaj pogodio Istraživače kada se Runda speleolog isklizao između prvog i drugog platoa, pao na dno pećine i na mestu nastradao, podsetio je Boško Đoković.
OSTAJU USPOMENE: ISKRENO DRUGARSTVO, NESEBIČNOST I VASPITANJE KAO TEMELJAC ISTRAŽIVAČA
”Ja sam učio od Tibora i dr Miloja Miloševića Brevinca o komunikaciji, ponašanju i razgovoru, kako da nam u selima koja smo obilazili na akcijama, sva vrata budu otvorena. Puno smo mi tada naučili i o snalaženju u prirodi, ali i u životu. Stekli puno prijatelja. Naučili da poštujemo starije, da iskažemo domaće vaspitanje, učili da imamo poverenje jedni u druge” – priča Boško Đoković koji sva svoja znanja i nesagledivo iskustvo prenosi na mlađe generacije, članove sekcije Podmlatka Društva istraživača ”Vladimir Mandić Manda” iz Valjeva.
”Stiču ogroman kapital za male pare” – zaključuje Boško Đoković, ”Skoro smo bili na desetodnevnoj akciji. Svi ljudi u Leliću su oduševljeni ovom decom. Oni se druže, pomažu, nauče da se ophode prema starijima, nauče da se ponašaju i u društvu i da se snađu u prirodi. O tome pravimo list, koji treba da objavimo za nekih mesec dana, a ima baš lepih priča. Oni su sami donosili drva, ložili vatru, sami se snalaze i organizuju” – sasvim opravdano hvali članove Podmlatka Društva istraživača ”Vladimir Mandić Manda”.
Pri tome primećuje da mu je drago kad sretne svoje drugove sa kojima je, u mladosti, bio Istraživač:”Mnogo njih živi u Valjevu, pa se viđamo i zaista mi je drago kada se sretnem sa svim mojim ”Durmitorcima” i meni puno srce kad ih vidim, kao i one koji više ne žive u Valjevu jer među nama bilo je posebno drugarstvo i poštovanje” – priča Boško Đoković, od osnivanja član nekada ”Kluba mladih istraživača Valjevo” kasnije nazvanog Društvo istraživača ”Vladimir Mandić Manda” koji sada mlađima jednostavno poručuje:”Čuvajte mlade članove da ne odlaze, čuvajte decu”.
Uz srdačne čestitke povodom vrednog jubileja Društva istraživača ”Vladimir Mandić Manda” prisutan je osećaj da verujemo u snagu, srčanost, a najviše u iskrena prijateljstva i opsežnu društvenu odgovornost mladih istraživača – pokretačke energije Valjeva.
*U tekstu su objavljene fotografije sa akcije Durmitor 69. na kojoj su, kao fotografi, učestvovali: Boško Đukanović, dr Voja Protić, Vladan Savković, Slobodan Čitaković i Nikola Milovanović.
Facebook komentari
Pozdravljeni prijatelji,
puno pozdrava iz Kopra uz topla sećanja na naše zajedničke istraživačke akcije kod vas i kod nas. Bole (Đoković) javi mi se. Vito
[email protected]